Za fotografa Naomi Hayward, putovanje kroz ribnjak do tihog malog burga Rainy Woods izgleda kao tmuran zadatak. Ona je Nјujorčanka (i brzo podseća druge na ovu činjenicu), ali je uznemirena zbog toga gde su je doveli njeni rastući dugovi i tezge, ali se često suprotstavlјa njenoj ogorčenosti nepoštujućom vedrinom. Ova dihotomija i kontrast su ono što je ono što je u velikoj meri od The Good Life, najnovijeg izdanja kompanije White Owls Inc. i direktora video igara Hidetaka Suehiro-a, iliti SWERY, i dobro je u skladu sa njegovim opusom, a istovremeno se oseća primetno sputanim na Nintendo Switch-u.
Naomi-in dolazak u grad upoznaje je sa nekoliko njegovih ekscentričnih stanovnika, nizom upadlјivih čudaka koji uklјučuju menadžera hotela kojeg proganja anđeo smrti, antropomorfizirajuću tehniku kamere i barmena u pank pabu. Nema ni jednog lika u The Good Life koji nema zaokret ili boru da razoruža bilo koji trop na površinskom nivou, a svi oni imaju detalјne dnevne rutine i rasporede za učenje. Ovo su elementi koje Naomi može da iskoristi da bi završila razne izazove i zadatke sa fotografijama, a kamoli misteriju ubistva koja dolazi do izražaja u prvoj ¼ igre.
Naomi ima tendenciju da sklizne u vulgarnost – što je i sama lepa suprotnost spolјašnjoj slatkoći njenog okruženja – ali često reaguje jednostavnom osunčanošću koja ne izgleda kao sarkazam. Dok je Deadly Premonition bio dužan Twin Peaks-u na bezbroj načina, The Good Life takođe ima mnogo toga za upoređivanje, sa povremenim mrakom, referencama na pop kulturu i obilno grubim dizajnom.
The Good Life ima veoma zastareo sveukupni izgled. Osvetlјenje je užasno, tekstura je blaga i telefonska, a Naomi kontrole su veoma ukočene, bilo u životinjskom ili lјudskom obliku. Dobija se rana sposobnost životinje koja menja oblik gde ona može da postane pas ili mačka po volјi, i to utiče na nekoliko različitih mehanika igre.
Na toj poslednjoj napomeni, mehanika je aspekt u kome The Good Life nikada zaista ne posustaje. Između ostalog, postoji gomila gladi, sna, zdravlјa i izdržlјivosti, i sve to će Naomi morati da dopuni kuvanim jelima i lekovima. Ako to ne učini, ona „umre“ da bi bila reanimirana u bolnici za životinje Rainy Woods uz znatne troškove. Ovi elementi simulacije života same po sebi mogu da budu zabavna distrakcija, iako se isto tako često ometaju u redovima zadataka. Ipak, kao i kod drugih simulacija života, stvari postaju lakše dalјe u igri, a rana ometanja poput baštovanstva i lova u obliku mačke evoluiraju u metode za savladavanje Naomi-nih isušivnih statistika.
Komponenta fotografije je takođe potencijalno lep dodir i postaje primarni način zarade, iako se kamere i nadogradnje poput alternativnih sočiva kvare, što zahteva više zauzetosti u igri da bi se to rešilo. Može da je teško da se kaže da li The Good Life preferira da igrači prate različite niti priče dok ih predstavlјa ili ih frustrira misijama preuzimanja, neuobičajenim kontrolama, sporim brzinama trčanja i „smrtima“. Reći da igra ima problem sa tempom donekle dovodi u pitanje njenu osnovnu strukturu; na primer, zadaci mogu da se obavlјaju samo jedan po jedan, što dovodi do konstantnog vraćanja na cilјane lokacije koje nisu mogle da se reše prilikom ranije posete.
Kada sve teče u The Good Life, oseća se kao dodir Animal Crossing-a sa naizmenično čudnom i nepoštovanom britanskom pastoralnom televizijom, sve sa rastućom misterijom ubistva ispod. Nažalost, čini se da su neke od njegovih grublјih ivica možda povezane sa samim Switch-om i, iako su vremena učitavanja obično kraća, njihova česta pojava još više prekida tok. Stanovnici Rainy Woods-a su šarmantni i čudni, a život u malom gradu i kućni poslovi imaju zapanjujuće prijatan osećaj, ali krute kontrole i zbrkani dizajn otežavaju pronalaženje dobrog ritma u The Good Life.