Flynn: Son of Crimson idealan je za nekoga ko traži spoj The Legend of Zelda, Shovel Knight i Dragon Ball Z. Iako ova kombinacija može da zvuči čudno, programeri Humble Games pronašli su način da uravnoteže ovo troje i proizvedu nešto što je lepo dizajnirano, iznenađujuće zamršeno i opraštajuće. Flynn: Son of Crimson zaostaje u nekoliko oblasti – naime u njegovoj isporuci priče i dosadnoj mehanci za čišćenje područja – ali sveukupno iskustvo je toliko zadivlјujuće da ove greške nestaju u pozadini.
Flynn: Sin of Crimson priča priču o titularnom liku, Flynn-u, koji se bori da ostrvo Rosantica bude zaštićeno od Scourge-a, baš kao što su to činili njegovi roditelјi mnogo ranije. Flynn dolazi iz Crimson krvne loze, koja ga prožima posebnim napadima, sposobnostima, oružjem i saputnikom po imenu Dex koji je Guardian Spirit zemlјe. Rosantica-in svet je zapanjujući, a priče bogate, ali izvođenje priče je slabo, jer nemilosrdno podseća igrača na Flynn-ovu krvnu liniju i na to kako svi poznaju i poštuju njega i njegove pokojne roditelјe.
Borba je iznenađujuće duboka, međutim, i Flynn-ov napredak u snazi oseća se i prirodno i nagrađujuće. Flynn koristi više jedinstvenih oružja i sposobnosti koje su efikasne protiv neprijatelјa i okoline. Crimson Sword je brz i okretan, dok Crimson Axe može da zatetura neprijatelјe i probije kristalne barijere. Da bi upotpunio njegovo oružje, Flynn može da baca i elementarnu magiju poput Lightning-a kako bi ošamutio neprijatelјe, ali kada se koristi na prirodno električnim neprijatelјima, stvoriće struju koja teče između njih radi veće štete. Prava zvezda je Flynnva Crimson snaga, koja u suštini čini Flynn-a Super Saiyan-om kada se koristi jer mu omogućava da nanese tonu štete pri veoma velikim brzinama, a sve to okruženo dubokom crvenom energijom i munjama.
Prelazak je prilično jednostavan, ali dizajn nivoa podstiče igrače na kreativno razmišlјanje. Na primer, udalјenosti između platformi mogu da budu malo predaleke do kojih udobno može da se preskoči jer Flynn nema dvostruki skok ili ubrzanje, ali ima izmicanje. To je dovelo do eksperimentisanja sa kotrlјanjem, a zatim skakanjem neposredno pre nego što se kotrljanje završi, da bi kasnije otkrili da je to nameravana mehanika. Igračima ne treba sve da se kaže i ako odluče da ne razgovaraju sa nebitnim NPC-ima, neće im biti rečeno o ovim nijansiranijim mehanikama, ali sama igra podstiče igrače da sami dođu do ovih otkrića.
Flynn: Son of Crimson ima dva različita problema koja nisu razlozi za odustajanje od igre, ali su dosadni. Prvi je Scourge mehanika, u kojoj je Flynn sprečen da ode u novo područje sve dok se ne vrati na prethodno da ga očisti. Oseća se potpuno nepotrebno i trenutno ubija zamah igrača. Drugo pitanje se vrti oko igre boss-eva, koje se osećaju zaista neumesno i potpuno odvojene od Flynn-a. Bitke same po sebi su neverovatno zanimlјive i izazovne, ali nemaju prisustvo u većem svetu, pa se čini pomalo zbunjujućim zašto Flynn uopšte mora da se bori protiv njih. Rozia je jedini izuzetak jer je ona Flynn-ov mračni kolega i razvija odnos s njim tokom njihovih višestrukih susreta.
Postoje neki zabavni zaklјučci o njegovim inspiracijama, kao što je slaganje slagalice koja odražava Ocarina of Time-ovu Lost Woods zagonetku; čak ima i rasu i grad po imenu „Neptyn“ koji mnogo liči na Zora-u i nezamrznuti Zorain domen. Iako su ove reference jasne, i po dizajnu i po igri, Flynn: Son of Crimson ima veoma definisan osećaj identiteta i ima mnoge jedinstvene karakteristike koje ga izdvajaju od inspiracije. Flynn: Sin of Crimson je apsolutno vredan provere jer je svaka sekunda provedena u njegovom lepo dizajniranom svetu jedna dobro provedena.