Kurt je jedna obična osoba. Posvetio je svoj život radu za Jüngle, najvećeg trgovca na svetu. Bio je toliko lojalan kompaniji da je zbog toga izgubio ljubav svog života. Sada se našao sam kao poslednji radnik. Ali bar ima jednog prijatelja: robot sa prostačkim rečnikom po imenu Skew.
Kurt deluje konfuzno u vezi sa svojim životom. Samoća ga je iscrpela, ali njegova rutina mu pruža sigurnost i zaštitu. Da li je zadovoljan svojim poslom? Ne baš. Da li je spreman nešto da uradi po tom pitanju? Male su šanse. Međutim, niz događaja ga uskoro prisiljava da donese neke važne odluke.
Kao narativna avantura, priča koja leži u srcu The Last Worker je nesumnjivo najjača stvar u igri. Ima sjajan scenario koji su oživeli glumci poput Džejsona Ajzeka i Zelde Vilijams, što svaku interakciju čini uživanjem. U stvari, sa likovima dizajniranim od strane legendarnog umetnika stripova Micka McMahona, prezentacija u celini je jedna od najsimpatičnijih stvari o The Last Worker.
Šteta je samo što ostatak igre, odnosno delovi koje igrate, nisu na istom nivou kvaliteta. Tokom kratkog trajanja The Last Workera od oko četiri sata, igrate kroz veliki broj scena. Neke od njih su prilično pasivne, zahtevajući od vas da malo više posmatrate događaje koji se odvijaju sa minimalnom interakcijom. Ali mnoge od njih zahtevaju da gurate priču napred tako što ćete ispuniti neki cilj.
Ironično, zadatak koji bi trebalo da bude najdosadniji ovde se pokazuje prilično zabavnim: zapravo obavljate svoj posao. Neke dane morate odraditi svoju smenu, krećući se svojim futurističkim letećim vozilom kroz skladište, prikupljajući proizvode, proveravajući da li su ispravni, i zatim ih šaljući dalje ako je sve u redu, ili lepeći nalepnicu na njih i šaljući ih na reciklažu ako nisu. Na kraju smene dobijate ocenu u skladu sa svojim performansama. Ako ne ispunite ocenu, možda ćete morati da odradite svoju smenu ponovo.
Gde The Last Worker gubi na vrednosti je kada vam zadaje druge zadatke. Na primer, delovi igre u kojima treba da se šunjate često frustriraju zbog nedostatka uputstava, pa vas ostavljaju da stvari shvatite metodom pokušaja i grešaka. A onda postoje delovi u kojima morate da vodite leteći uređaj kroz hodnike, nalik na Flappy Bird, što je jednostavno užasno iz mnogo razloga. I opšti nedostatak poliranosti ne pomaže, na primer, jedna scena nas je naterala da se trkamo kako bismo zadržali posao, ali smo stalno gubili jer nije pokrenut prikaz skraćenog puta koji bi nam uštedeo vreme.
Sa pričom koja na kraju prisiljava Kurta da odabere između kapitalizma i aktivizma, takođe je razočaravajuće što se višestruki izbori koji određuju ishod vaše avanture ostavljaju do samog kraja igre. To dovodi do toga da se neki od izbora koje možete napraviti čine u suprotnosti sa vašim dosadašnjim postupcima. U stvari, konačni čin i kasniji završeci su malo razočaravajući.
Sve ovo ne znači da The Last Worker nije vredan prelaska, međutim. Njegova priča je i dalje veoma zabavna u celini, i dok neki elementi igranja frustriraju, drugi vas angažuju na pravi način. Samo dobijete utisak da je The Last Worker mogao biti nešto posebno, a nije.
Ako imate veče koje želite da ispunite šarmantnom narativnom avanturom, The Last Worker će odgovarati vašim potrebama. Samo ne očekujte da će na vas ostaviti veliki utisak. Dok njegova priča počinje snažno, slabi kada dođe do vrhunca, a neki frustrirajući elementi igranja malo oduzimaju zabavu iz iskustva. Srećom, snaga njegove prezentacije i odlično glasovno glumljenje barem će vas održati odlučnim da završite igru.