The Axis Unseen mi je kliknuo u trenutku kada sam pronašao vatrene strele. Do tada sam lutao svetom igre, koristeći svoje oskudne resurse da ubijem nekoliko čudovišta pre nego što me neizbežno dohvati Bigfoot ili naiđem na Tree Golem, ili, a ovo je ono što me stvarno mučilo, naletim na Elder Horned Beasta i umrem jer jednostavno nisam mogao da ga ubijem. Nisam znao kako se zove u to vreme. Samo sam znao da je to ogromna, zastrašujuća jelenolika zver s lošim stavom i rogovima veličine male prikolice, i da me ubija iznova i iznova.
Ništa što sam radio nije uspevalo. Ispalio sam sve strele koje sam imao u njega, ubo ga nožem, pa čak ga i vređao. Ništa. Ali znao sam gde želim da idem sledeće, a on je bio na putu. A ja? Ja sam tvrdoglav. Ali ovog puta je bilo drugačije. Bili smo usred strašne oluje. Pljusak, munje koje sevaju svuda oko nas, gromovi koji tutnje, sve moguće. Ostao sam bez strela i odlučio da najbolje što mogu da uradim je da trčim ka velikom tornju u daljini i molim se da tamo nađem nešto što će preokrenuti stvari u moju korist. I tamo, kod malog kamena ukrašenog runama, pronašao sam vatrene strele. Okrenuo sam se prema Elder Horned Beastu, koji je bio na mom tragu poput paklenog psa sa misijom, i rekao naglas: „Sada ću te zapaliti, mali [redaktovano].“ I na sreću, moj cilj je bio tačan. Stajao je tamo i goreo dok su munje osvetljavale nebo, kiša padala oko nas, a zemlja se tresla od gromova. Bilo je prelepo, ne samo kao izuzetno upečatljiva scena, već i kao onaj trenutak u video igrama koji je lep jer predstavlja spoj okolnosti, scenarija i odluka koji će se verovatno dogoditi samo jednom. Voleo bih da sam tada snimao ili imao prisutnost duha da napravim screenshot. Ali sve što sam mogao da uradim bilo je da gledam. I tada sam znao da je The Axis Unseen ono što volim da zovem Prava Video Igra™.
The Axis Unseen je prvi projekat Just Purkey Games-a, koji uglavnom čini samo Nate Purkeypile, veteran industrije sa 21-godišnjim iskustvom, koji je radio na igrama kao što su Metroid Prime 3, Skyrim i Fallout 3, da pomenem samo neke. Ne biste to pomislili gledajući The Axis Unseen, koja je vizuelno zadivljujuća i neverovatno prostrana. Postavka je jednostavna: ti si lovac u misterioznom svetu gde se svi svetovi susreću. Čudovišta i bizarna stvorenja su stvarna, a tvoj zadatak je da ih ubiješ kako ne bi prešli u tvoj svet i da otkriješ šta se dogodilo lovcima pre tebe. Prilično moćno, iskreno. Ne bih rekao da je The Axis Unseen strašna, ali horor ne mora uvek biti zastrašujući da bi bio efektivan.
The Axis Unseen izgleda kao da je neko uzeo omot albuma heavy metal muzike i pretvorio ga u video igru. Džinovski skeleti – ljudski i čudovišni – posuti su širom pejzaža. Neki su pali, ili su se naslonili na stene, drveće, litice, ili jedni na druge. Drugi su zauvek ostali u večnim molitvama. Ruševine i svetilišta nagoveštavaju one koji su došli pre tebe. Statue, isklesane iz drveta, obožavaju bogove koje ne možeš da vidiš. The Axis Unseen je masivna igra. Počinješ u šumovitom području, ali postoji ukupno šest regija, uključujući močvaru i mesto zvano Crimson Abyss, gde planiram da izgradim letnju kuću. Svaka regija ima svoj jedinstveni vizuelni stil i opaka stvorenja za lov.
Borba nije komplikovana: počinješ sa lukom, nožem i duhovnom strelom koju možeš koristiti za izviđanje oblasti oko sebe (a zgodno služi i kao izvor svetlosti), ali ono što The Axis Unseen čini sjajnim je koliko je sve napeto. Tvoji resursi su ograničeni kad tek počneš, i nećeš baš znati najbolji način da ubiješ čudovište dok to ne uradiš. Prvi put kada se suočiš sa Bigfootom biće zastrašujuće, jer verovatno nećeš biti spreman za to, i ako uspeš, nećeš imati mnogo prostora za greške.
Kako napreduješ, otključavaćeš nove stvari – više strela, tipove strela koje ti omogućavaju da iskriviš vreme ili kontrolišeš vetar, magične čini pomoću kojih možeš da prizoveš stubove od stena, i tako dalje – i unapređivaćeš svoje statistike, pa borba postaje lakša. Takođe, imaćeš bolju predstavu o tome kako da ubiješ neprijatelje i bolje ćeš poznavati teren. Neću vam kvariti proces ubijanja ničega ovde, jer je pola zabave u tome da to sami otkrijete, ali u The Axis Unseen ne postaješ jači samo zato što si podigao nivo ili dobio novu čaroliju. Postaješ jači jer ti, da, baš ti, postaješ bolji lovac. Uvek si plen; čak i najmanja čudovišta mogu te ubiti ako nisi pažljiv, ali s vremenom naučiš trikove svog krvavog zanata, i susreti koji su u početku bili zastrašujući postaju mnogo manje strašni. Dakle, da, moj prvi Bigfoot? Jeziv do kraja. Moj četrdeseti? Upalio sam ga kao božićno drvo na Rockefeller Centru. Nije mi se ni približio.
Ali upravljanje resursima drži sve pod kontrolom. Možeš da nosiš samo određeni broj strela, a iako možeš da ih pokupiš sa tla i mrtvih zveri tako što ćeš im se približiti, neke ćeš na kraju izgubiti jer ćeš promašiti i zaboraviti gde su pale. Magija je takođe ograničena, kao i predmeti za lečenje. Ako nisi pažljiv, možeš završiti u bliskom susretu, i ne mislim na onu vrstu gde ti vanzemaljci sviraju lepu pesmu. Ali to stvara uzbudljive situacije. Jednom sam se vraćao nazad u ono što ću nazvati The In-Between (ne sećam se da li je ikada imenovano u igri), carstvo kojem možeš pristupiti preko portala, a koje te vodi na mesto gde možeš potrošiti energiju koju si prikupio da unaprediš nivo, saznaš više o čudovištima koje si ubio, obnoviš svoje resurse i koristiš druge portale da pristupiš različitim delovima mape. Ostao sam bez municije i bez magije. Tada me je pronašao Obsidian Werewolf. Uradio sam jedino što sam mogao: vrlo hrabro, da napomenem, okrenuo sam se i pobegao u suprotnom pravcu što je brže moguće. Nisam bio blizu portala kojeg sam poznavao, ali mislio sam da sam video jedan u daljini i bio sam spreman da rizikujem. Uspio sam da uđem unutra pre nego što me Vukodlak uhvati. To je ona vrsta kul, neskriptovanog trenutka koju možeš da vidiš samo u igri poput ove. Ako umreš, to nije veliki problem. Svaka Energija koju si „zaključao,“ što radiš tako što posećuješ oblasti blizu portala, prenosi se dalje, a možeš da se vratiš tamo gde si umro i pokupiš ostatak. Vrlo Souls-y, ali funkcioniše.
Veći deo vremena provodićeš istražujući, a tu dolazi u igru korisnički interfejs u The Axis Unseen. Vidiš, sve u The Axis Unseen se prenosi unutar sveta igre. Možeš videti koliko buke praviš, koliko magije imaš i koliko energije imaš na svom luku. Tetovaže na tvojoj ruci svetle kada su te neprijatelji primetili. Ako želiš da vidiš koliko strela imaš, moraš izvaditi svoj tobolac i proveriti, što ti takođe pokazuje zastavicu koja ti govori iz kojeg pravca vetar duva. Na kraju krajeva, čudovišta mogu da te nanjuše. A ti mirišeš ukusno. Čak i trčanje dolazi sa cenom, jer čujno povećava tvoj puls. Ako ti puls postane previše visok, ne možeš koristiti magiju. Ako ostaneš bez daha, ne možeš trčati. Moraćeš da igraš pametno ako želiš da preživiš.
Idealno, pokušavaš da se prišunjaš čudovištima (i izbegneš da te oni iznenade) dok istražuješ, ali to nije uvek lako. Napad na jedno čudovište može alarmirati druga, a trčanje pravi puno buke, kao i hodanje po stenama, a ima ih puno. Čučanje pomaže, ali te značajno usporava. Uprkos opasnosti koju nosi kretanje, želećeš da istražiš svaki kutak jer uvek ima nešto zanimljivo da pronađeš, poput zanimljivih dnevničkih zapisa koji opisuju sudbine drugih lovaca ili korisnih predmeta. Istraživanje je uvek zanimljivo. Jednom sam video nekoliko džinovskih skeleta kako su se srušili na ogroman toranj. „Hm,“ rekao sam, hodajući oko baze. „Pitam se da li mogu da se popnem na njih.“ I mogao sam. Obožavam kada stvari koje izgledaju kao da bi trebalo da funkcionišu jednostavno rade, a The Axis Unseen je pun takvih trenutaka.
Takođe postoji ciklus dan/noć (i kad padne mrak, dragi čitaoče, stvarno padne mrak. Drži te duhovne strele pri ruci), dinamično vreme poput oluje koju sam ranije spomenuo, kao i sjajna dinamična muzika koja varira između atmosferske i pune metal svirke, u zavisnosti od scenarija. Pažnja prema detaljima je svuda. Igrao sam The Axis Unseen sa kontrolerom i osetio sam svaki udar munje i tresak groma, svaki korak ogromnih čudovišta kad su mi se približili, i svaki udarac kad bih promašio izbegavanje. To su te sitnice koje čine da igre poput ove funkcionišu, a The Axis Unseen ih savršeno pogađa. Čak se i The In-Between menja kako pronalaziš više oblasti, ubijaš čudovišta i pronalaziš kolekcionarske predmete, dodajući statue čudovišta koja si savladao, stolove za čuvanje stvari koje si pronašao, i vizuelne prikaze svake oblasti i njenih portala nakon što ih prvi put otkriješ. Kada The Axis Unseen krene, stvarno krene, i jedva čekam da se vratim i pronađem stvari koje sam propustio.
Postoje neki bagovi. Ponekad stvorenja nalete na zidove ili drveće i zaglave se, strele odlete sa stena i odlete u svemir, ili ti se desi da propadneš kroz okruženje dok se penješ na stenu. Jedan posebno smešan bag učinio je da senka moje ruke i luka bude vidljiva, ali ne i mog tela. U drugom, moj dnevnik sa detaljima o čudovištima koja sam pobedio prikazao je sliku Tree Golema pored Sasquatcha, što je bilo… čudno, i na trenutak nisam znao šta da mislim o tome. U drugim slučajevima slike se uopšte ne učitaju. Ponekad čudovišta nasumično skaču u vazduh. Just Purkey Games je svestan većine ovih stvari i obećali su da će ih popraviti do zvaničnog lansiranja The Axis Unseen. Nije mi previše smetalo — uglavnom sam to smatrao veoma smešnim, mada su strele koje su same sebe lansirale u svemir bile frustrirajuće tokom intenzivnijih borbi — ali vredi spomenuti. Ono što me je stvarno smetalo je kako The Axis Unseen radi, odnosno: loše. Moj računar daleko premašuje sistemske zahteve, ali nisam mogao da održim stabilnih 30 FPS dok nisam smanjio postavke na high. Čak i na medium, nisam mogao da zadržim stabilnih 60, čak ni na 1080p. To je razočaravajuće, pogotovo za igru koja ovako dobro izgleda. Nije neigrivo — i dalje sam imao relativno stabilnih 40 FPS i mogao sam da igram normalno — ali je šteta.
Ušao sam u The Axis Unseen nadajući se da će biti po mom ukusu, i bio je. Čak me je naterao da budem u redu sa time što nema mape (pa, posle nekog vremena), a kao neko ko ima užasan osećaj za pravac i u najboljem danu, to nije mala stvar. Samo sam želeo da istražujem njegov svet, borim se sa novim čudovištima i vidim šta mogu da pronađem. Uglavnom, međutim, razmišljam o pričama koje sam doživeo dok sam igrao, poput one sa Elder Horned Beastom koju sam vam ispričao na početku. Nešto kasnije, nakon što sam dobio vatrene strele, shvatio sam da bih verovatno mogao da ubijem Tree Golema sa njima, i kada sam konačno naleteo na jednog, konačno sam ga srušio. Bilo je neverovatno. A postoji toliko mnogo takvih priča u The Axis Unseen. Nadam se da će tehnički problemi biti popravljeni, ali čak i sa njima, mislim da je Just Purkey Games napravio nešto posebno. Samo… budi pažljiv ako se usudiš da zakoračiš u ovo carstvo između carstava? Izašao si van granica mape. Ovde ima zmajeva. Ali ako budeš igrao pametno, najstrašnija stvar u ovom svetu mogao bi biti upravo ti.