Teško je shvatiti o čemu se tačno radi u Starstruck: Hands of Time samo gledajući trejlere ili snimke ekrana. Pola igre je ritmička igra. Druga polovina je avantura. A treća polovina je o uništavanju stvari kao džinovska ruka. Čak i nakon što sam je odigrao, i dalje nisam siguran o čemu se tačno radi.
U Starstruck-u ste poslati iz budućnosti da pokušate da sprečite neku ne baš jasno objašnjenu apokalipsu. Vaš robotski saputnik se fokusira na dvoje ljudi, oboje muzičara u usponu. Jedan je Edwin, koji živi u senci Dawn. Drugi je Dawn, koja živi u senci svog brata.
Na kraju, tu je i vaša ruka, koju koristite da se mešate u tok vremena. Sećate li se one epizode specijala za Noć veštica u Simpsonovima kada Homer putuje kroz vreme i, nakon što isprva pokušava da ne utiče na budućnost, na kraju postane frustriran i počne da uništava sve oko sebe? To je ono što radite sa svojom rukom. U početku, vaš kompjuterski saputnik kaže nešto o nepravljenju paradoksa pre nego što shvati da zapravo pokušavate da napravite paradoks, pa vam jednostavno kaže da razbijate sve.
To je zabavno. Nije baš neophodno za narativ, ali mogućnost da razarate okruženje je zabavna na način sličan Katamari-ju. Igra vas čak izaziva da uništite što više i pronađete skrivene stvari u okruženju, što vas podstiče da ponovo igrate ove segmente. Mešanje sa vremenskim tokom moglo je biti prikazano na mnogo načina, ali ovo je odličan način da se to uradi.
Najupadljivija stvar u Starstruck-u je njegov umetnički stil. Većina stvari je predstavljena kao diorama koja kombinuje svakodnevne predmete, različite igračke i plastelin figure. Ali stvari postaju još bolje jer igra takođe uključuje video elemente, postavljajući ih iza modela koje kontrolišete, što im daje nadrealan efekat.
Postoji određena neujednačenost u umetničkom stilu, ali igra ga dobro koristi. Mislim da igra barem jednom koristi činjenicu da ne možete odmah shvatiti zašto nešto izgleda onako kako izgleda, samo da bi kasnije otkrila šta to predstavlja.
Kada sam igrao demo verziju Starstruck: Hands of Time pre nekoliko meseci, bio sam u sred pakovanja zbog selidbe. Sada kada sam imao više prostora da dišem, izvukao sam svoj Rock Band 4 Fender Jaguar. Ova gitara me više naterala da poželim da igram Rock Band 4 nego bilo šta drugo, ali je i poboljšala osećaj same igre. Doduše, donekle.
Ne postoji udaranje strune. Samo pritisnete dugmad u skladu sa uputstvima. Nisam siguran koliko znate o sviranju gitare, ali to baš i nije to. Pomerate strunsku polugu kako biste prešli na više i niže tonove. To je pomalo nezgrapno, posebno na težim nivoima gde morate pritiskati akorde, tj. više dugmadi odjednom. Ipak, zabavno je igrati, bilo da koristite tastaturu (računarsku, ne onu klavirsku) ili gitaru iz Rock Band/ Guitar Hero igara.
Što se tiče avanturističkog aspekta igre Starstruck, on je pomalo slab. Nije u pitanju klasična potraga za stvarima koje trljate jedne o druge, ali nema mnogo toga što zaista možete da radite u svetu igre. Možete pronaći gitare koje možete opremiti iz vizuelnih razloga, i postoje opcione pesme koje možete odsvirati (barem jedna koje se sećam), ali ne mnogo više od toga. Mislim da je propuštena prilika za dublju interakciju sa svetom igre.
To me dovodi do glavnog problema sa Starstruck-om: priča nije baš najbolje ispričana. Zaista želim da pažljivo biram reči, jer ne želim da kažem da je loša. Ima dosta vrednosti i kreativnosti. Ali deluje neuredno. Toliko da, kada se sve završi, nisam siguran koja je glavna poruka igre. Da li postoji samo jedna? Ako ne, onda su ostale teme razvodnjene i ništa ne dobija potpuni završetak.
Tu je simbolika, kao što je prisustvo uroborosa, iluzija besmrtnosti kroz umetnost, i biti veran sebi. Podiže mnoga pitanja, a objašnjava malo toga. Započinje diskusiju o plagijarizmu, ali do kraja igre nisam bio siguran da li igra govori da je plagijat loš ili neizbežan. Ili možda ne treba da se fokusiram na to. Možda je poruka da treba biti svoj, jer postati poznat samo kopiranjem nekoga ko je već uspešan ostavlja osećaj praznine. Ili da svi vaši heroji žive u senci nekog drugog. Ili možda sve to zajedno, kao i neka izjava o razlici između slave i ozloglašenosti.
Iako ne pruža savršenu priču, Starstruck zna kako da postavi scenu efektno, pa i ako ne razumete u potpunosti pottekst, lako je pratiti širu radnju i uživati u njenom pripovedanju.
U završnici, Starstruck: Hands of Time ima mnogo potencijala, ali ne uspeva da ga u potpunosti iskoristi. Priča zahteva više pažnje kako bi bila kompletna, ali i pored toga, igra vas može impresionirati svojom ličnošću, iako možda nećete biti potpuno zadivljeni.