Retro machina je najnovija objava Orbit Studio-a, malog programerskog studija sa sedištem u Brazilu. Retro Machina pruža jedinstveni svet ispunjen zagonetkama i misterijama za rešavanje, ali na žalost, ovaj šarmantni i stilski svet prekriven je debelim slojem frustracije koji nekima može da se pokaže previše neprijatnim.
Retro Machina zasnovan je na istraživanju ruševina čovečanstva, sa strukturama koje su sada ispunjene raznim automatima. Igrač kontroliše bezimenog robota koji se smatra oštećenim u uvodnim trenucima igre i prognan je iz njihovog grada. Da bi se popravio, robot mora da istraži razne biome kako bi pronašao ono što im je potrebno, dok istovremeno sastavlјa narativ o lјudskom očajanju.
Jedna od osnovnih mehanika igre je sposobnost upravlјanja drugim robotima. Kada su u dometu, roboti mogu dase povežu sa igračem i rade u tandemu, simulirajući ko-op pristup rešavanju zagonetki i borbi. Slagalice koje uklјučuju ovu mehaniku su zanimlјive, raznolike i nude prilično kreativna rešenja, ali njegova upotreba u borbi zapravo nije praktična. Vreme zaklјučavanja drugog robota i sinhronizacije pruža nebrojene mogućnosti da bude pogođen, i zapravo se kontrola drugog robota oseća sporo, nespretno i nepotrebno rizično jer igrač i kontrolisani robot dele zdravlјe.
Najbolјi deo Retro Machine je umetnost i dizajn zvuka. Čini se da je Orbit Studio uložio mukotrpno vreme i trud u ovaj svet, ručno crtajući svako okruženje i bogatstvo kako bi ostao veran njegovoj vintage, art deco estetici. Dizajn zvuka i partitura su stručno izrađeni, prvi čineći svaki korak i pogodak da se oseća upečatlјivo i drugi obezbeđuje diegetskog iskustvo koje odiše emocijama i raspoloženjem. Ovi elementi zajedno rade kako bi pružili osećaj radoznalosti, usamlјenosti i melanholije koji pokreću želјu za istraživanjem.
Retro Machina nudi poluotvoreni svet koji zahteva puno praćenja unazad da bi otklјučao nova područja i zagonetke. Većinu vremena taj proces je prilično bezbolan, ali njegova mapa čini navigaciju pomalo zbunjujućom. Mapa je sažeta i netačna, što je još gore zbog ogromnog markera lokacije igrača koji zauzima većinu nekretnina na ekranu. Rezultat izgleda kao da je igrač ostao na istom mestu kada su, u stvarnosti, prošli dva ili tri dela datog područja. Iako su zagonetke najbolјi deo igre, one pružaju samo privremeno olakšanje od frustracije koja je bila potrebna da bi se do njih došlo.
Najveći problem Retro Machine je njegova borba, i ima je dosta. Robot je naoružan klјučem i pregršt sposobnosti, ali nikada se ne oseća tako snažno kao što bi trebalo, oslanjajući se na iscrplјujuća iskustva koja se osećaju slabo snažno. Neprijatelјi ne delotvorno telegrafišu kada će napasti ili koji će napad izvršiti, a izbegavanje se oseća pomalo beskorisno jer ne nudi okvire za nepobedivost ili bilo koji drugi slobodan prostor koji se očekuje od ove mehanike. Svi ovi problemi popunjavaju glupost, Nalik Hades-u borbene arene sa višestrukim smrtima koje se osećaju nepravedno – i kada igrač na kraju ne pobedi, to se oseća manje kao jedan podvig i kao olakšanje.
Da nije bilo slabe borbene mehanike u igri ispunjenoj borbom, Retro Machina bi bila potpuno zabavno i jedinstveno iskustvo. Retro Machina je sve u svemu sjajan debi za predstojeći studio i jasno pokazuje vreme i trud uložen u pravlјenje svakog područja, slagalice i dela celokupnog narativa. Iako puzzle igra za praćenje unazad nije za svakoga, oni koji uživaju u ovoj vrsti ulaska u žanr naći će se navučeni za ovaj određeni svet.