Igra nezavisnog developera Gabe Cuzzilloa, „Ape Out“, zahteva određeni stepen zaboravljanja naučenog od strane igrača. Bezbrojne video igrice pojačavaju navike pretraživanja svakog malog kutka da biste našli neki predmet koji treba sakupiti, audio dnevnik ili neki komadić znanja. Traže od igrača da krenu u potragu za usamljenim protivnikom kojeg su promašili, zadržavajući narednu sekvencu dok svi protivnici ne budu uništeni. Isprva, lavirintski hodnici u „Ape Out“ izgledaju kao da su dizajnirani upravo u takve svrhe, skrećući, kao što to čine, između laboratorija i poslovnih zgrada iz ne baš očiglednog razloga, osim da bi bili neurotično očišćeni. Međutim vi igrate kao majmun, a majmuni nemaju koristi od znanja o video igrama, nadogradnje oružja ili lista predmeta. Do trenutka kada metak jednog od gomile naoružanih ljudi pronađe vaše skrovište, shvatićete čemu služe skretanja u tunelima: za bekstvo.
Vaša primarna interakcija sa ovim agresorima, koji se spuštaju na vas u gomilama od trenutka kada izletite iz kaveza, je zapravo guranje. Oni su vam na putu, stojeći između vas i izlaza sa svojim puškama, sačmaricama i eksplozivom. Slučajno se dešava da kada ih gurnete u zid ili u drugu osobu, ovi neprijatelji eksplodiraju u dekorativnu crvenu boju i možda hrpu udova, razmazujući obližnje zidove dokazima vašeg prolaska. Uhvatite napadača i možete ga iskoristiti da ispalite zalutali pucanj pre nego što ga pretvorite u ljudski štit protiv nadolazeće vatre njegovih drugova, dok on ili ne primi metak ili ga ne bacite u stranu, možda u zid, drugog napadača, ili na nadolazeću raketu.
„Ape Out“ nikada se zapravo ne proteže dalje od ovih osnovnih pojmova: bekstvo, potera, nasilni sukob. Postoji jednostavnost u igri koja je pojačana estetikom koja odiše Saul Bassovim radom, sa gorilom protagonistom kao ljutitom narandžastom mrljom po nepreciznoj betonskoj pozadini i nadolazećim napadačima kao anonimnom belom.
Tu je i muzika doslovce za svako iskustvo, jer svaka akcija generiše takt bubnjeva na zvučnoj džes podlozi, kako bi gurnuo vaš perkusivni bes u instinktivnu, krvavu vrstu gracioznosti. Nemate brojač ubijanja, nema kombo metra, nema bodova iskustva – samo hajka, krhka suza za slobodom u kojoj grabite štitove od mesa, bacate tela, lupajući probijate vrata, i možda izbegavate krdo napadača sa pumparicama kako biste nastavili da se krećete dok dolazite u dodir sa prvobitnim, propulzivnim smislom za svrhu. Arkadni režim koji se otključava, a koji dodaje rezultate i vremenske granice na nivoe koje ste završili, gotovo da deluje suprotno od duha same igre.
Čak i dok se „Ape Out“ nastavlja, a njen ograničeni set alata počinje da biva zastareo, igra samo pojašnjava svoju izvanrednost. Tamo gde vas na početku primorava da odbacite ukorenjene navike iz video igara, nova varijabla ove igre – različiti tipovi neprijatelja, neprijateljskih grupacija i raspored prostorija – na kraju vas oslobode navika stečenih u „Ape Out“. Prelazak od laboratorije preko visokog uspona do bunkera graniči se sa transformativnim, pošto idete od skrivanja po uglovima do probijanja kroz vojnicima prenatrpane hodnike, izbegavajući vatru koja se širi ili ljude koji proleću kroz prozore u proceduralno generisanim nivoima. „Ape Out“ je remek-delo očajne, reaktivne igre koja ne samo da vas navodi da se ponašate kao divlja gorila, već vas prisiljava da se isto tako prilagodite.