’Red Dead Redemption 2’ je, na mnogo načina, prilično zapanjujuća video igra. Prvo i osnovno, zapanjujuća je u pogledu svog obima. Kao igra otvorenog sveta u velikoj tradiciji Rockstarovog dugog kataloga igara ovog žanra, „RDR2“ nudi svet Divljeg Zapada koji je masivan po veličini, buja od života i aktivnosti, i iscrpljujuće je detaljan. On priča nejednaku, ali veoma prijatnu priču koja je postavljena 12 godina pre događaja iz prve igre, i u velikoj meri daje velikom broju svojih likova daleko više mogućnosti da se naklone igraču nego bila koja druga igra koja nam dolazi iz Rockstar produkcije koju smo igrali do sada. U preko 60 sati koje smo proveli u svim ćoškovima „RDR2“ sveta, stalno smo se gubili u brojnim aktivnostima koje on pruža i jednostavnom užitku šetanja kroz različita i izvrsno kreirana okruženja.
Dok smo se probijali kroz ovu zadivljujuću igru, nismo mogli a da se neprestano ne vraćamo mislima o zapanjujućoj količini rada koja je uložena u kreiranje ove igre. Verovano bismo to pomislili bez obzira na nedavne događaje, samo na osnovu toga što celokupno iskustvo ima neobično uglađen izgled. Međutim, nedavno izveštavanje o uslovima u različitim studijima kompanije Rockstar pre izlaska „RDR2“ je nesumnjivo intenziviralo to razmišljanje. Bez obzira na to koliko smo bili opčinjeni „magijom“ onoga što ova igra radi, nismo mogli da se otrgnemo osećaju da je sve što smo doživljavali zapravo ima nerazumnu cenu.
Priča prati avanture Arthura Morgana, koji je desna ruka harizmatičnog vođe bande Dutcha van der Linde. Igrači originalne „Red Dead“ će se setiti da bivši protagonista John Marston vodi poreklo iz ove bande. U ovom stadijumu u istoriji, Arthur, Dutch i ostali su u bekstvu nakon neuspelog posla u gradu Blackwater. Kroz priču, banda postoji u prelaznom stanju. Krećući se iz jednog stanja u drugo, ekipa biva upletena u različite nedaće dok pokušavaju da se ponovo okupe i sakupe sredstva koja im trebaju da potpuno nestanu. Kao Arthur, vi ste onaj koji popravlja stvari. Pored učestvovanja u različitim pljačkama i povezanim zločinima koji se dešavaju tokom igre, takođe ćete biti na čelu kampa bande, užurbanog zajedničkog prostora u kojem sakupljate zadatke, upravljate resursima i jednostavno postojite pored različitih ličnosti koje postoje u bandi.
Ovo je najbolji aspekt igre, ne nužno iz bilo koje perspektive igranja, već u pogledu celokupnog uranjanja u ovaj svet. Jedna od najvećih prednosti „RDR2“ jesu granice do kojih se ide kako bi se učinilo da ovaj svet samostalno diše. Druge Rockstarove igre otvorenog sveta se u velikom delu fokusiraju na centriranju igrača na svaki način. Sve je tipično izgrađeno kao igralište, prepuno aktivnosti koje postoje u prvom planu, dok se različiti NPC-jevi jednostavno muvaju unaokolo. Ovde, različiti gradovi, kampovi i divlje oblasti deluju kao da se kreću zajedno živahim tempom. Kada ste u kampu svoje bande, videćete ljude kako obavljaju svoja zaduženja, čitaju, igraju igre i upuštaju se u razgovore koji nemaju nikakve posebne veze sa bilo kojim od zadataka koje treba da uradite. Ove ličnosti, ovi ljudi, su suština onoga što čini da „RDR2“ funkcioniše. Postoji humanost u ovim likovima koju Rockstar igre obično ne prikazuju.
Sama priča nije uvek pravedna prema svojim likovima, ali primarna priča igre o Arthurovom putovanju kroz poslednje dane bande je izuzetno upečatljiva. Performans Roba Clarka u ulozi Arthura čini veliki deo toga, ali je i scenario snažan. Njegovi motivi su razumljivi, a njegovi unutrašnji konflikti su pažljivo prikazani tokom kampanje. Mnoge druge ličnosti oko njega su glasne i nalik crtaćima onako kako biste i očekivali, ali samo nekolicina njih deluje kao čista karikatura. Mesto na kojem pisanje podbacuje se u velikom delu odnosi na margine te suštinske priče. Njeni pokušaji da zađe dublje u konflikt između domorodaca i američke vojske deluju prenaglašeno u klišeu da se kaže nešto vredno napomena, dok su neke od različitih stranih misija kojih ima svuda širom sveta bljutavo odvratne slično najgorim „GTA“ misijama, a ima i malo više naizgled neispitane ironije u priči koja iznova i iznova pravi zlikovce od tiranskih kapitalista i demagoga koji izrabljuju svoje ljude skoro do smrti isključivo zarad svoje lične koristi.
Najvažnija stvar u „RDR2“ je način na koji su svi njeni različiti sistemi i likovi isprepletani u ovom svetu. Od samog početka, igra vam daje brojne tutorijale o lovu, zanatstvu, pucanju, zbližavanju s konjima i milion drugih manjih i većih stvari. Neki od ovih sistema su značajniji od drugih, ali postoje mogućnosti da se bavite njima skoro konstantno. Svi ovi delovi, svi ovi sistemi, se izuzetno uklapaju u svet igre. Samo razmišljanje o brojnim mehanizmima koji rade iza kulisa je dovoljno iscrpljujuće, ali način na koji je Rockstar prikrio sve te zupčanike koji rade u pozadini je zapravo najimpresivniji trik. U većini igara sa otvorenim svetovima vrlo brzo počnete da primećujete šavove same igre. Ako ne u i direktne greške i kvarove – koje „RDR2“ ima, mada u mnogo manjem obimu od onoga koji bi očekivali – na kraju ćete ipak naići na neke zadatke i aktivnosti koje deluju kao da su iskopirani iz nekog drugog dela igre. Setite se različitih tornjeva u „Far Cry“, banditskih kampova i vremenski limitiranih misija u „Assassin’s Creed Odyssey“. Vrlo malo toga u „RDR2“ ima taj osećaj. Od najvećih misija pa sve do najmanjih interakcija, sve ovo deluje kao da je pojedinačno konstruisano. Bili smo inspirisani da radimo misije koje bismo možda ignorisali u nekim repetitivnijim igrama zbog toga što je svaka od njih imala nešto drugačije što se u njoj dešava. Skoro nikada nismo pomislili na štikliranje odrađenih zadataka dok smo igrali igru.
Ovo ćete osetiti gde god budete išli u „RDR2“. Dosta vremena smo proveli u gradovima prateći NPC-je unaokolo kako bismo videli gde idu i sa čime interaguju. Kada smo bili na selu, stalno smo se hvatali kako stojimo mirno dok gledamo kako divljač skakuće unaokolo, a vetar duva pomerajući travu i lišće na drveću. Ovo je spora igra, ona vrsta gde veliki deo uključuje malo više od jahanja ili šetanja od mesta do mesta, ili opijanja u atmosferi koja vas okružuje. Ovo je osećaj koji očekujemo da će nekim igračima zapasti za oko. Arthur se kreće metodičnim ritmom, pa iako ima nekih delova u kojima kontrole deluju potpuno neintuitivno ili neresponzivno, češći je slučaj da je potrebno pustiti da se izvrši Arthurova animacija. A ima ih puno. Baš puno. Ukoliko želite da podignete pištolj, oderete životinju, ili čak i da otvorite prokletu fijoku, moraćete da ga gledate kako prolazi kroz realističnu ali sporu animaciju. Dođavola, svaki glavni lik u ovoj igri ima svoj poseban način kretanja kroz svet. To je smešna količina animacije. Smešna.
Lako je fokusirati se na ovakve detalje, naročito kada se u obzir uzme količina rada koja je uložena u njih. Nijedan detalj sam po sebi nije izuzetan, ali svi ovi mali detalji, ove iscrpljujuće izvedene stvari, od samog početka preplavljuju čula i nikada zapravo ne popuštaju u tome. Ipak, činjenica je da bi „Red Dead Redemption 2“ i dalje bila prilično izuzetna igra i bez svih ovih malih detalja. Oni bez sumnje impresioniraju, ali znajući ono što znamo o načinu na koji Rockstar upošljava ljude da prave sve te male stvari, razumljivo je dovesti u pitanje da li je zaista sve to vredno svog tog truda. U najnovijem izveštaju Kotakua o radnoj kulturi kompanije, postoji anegdota na početku koja opisuje način na koji igra premešta kameru u snimke sa slovima svaki put kada se sa igranja prebaci na insert. O ovome je izgleda odlučeno vrlo kasno tokom razvojnog ciklusa i zahtevalo je da članovi tima kinematografa ulože mnogobrojne prekovremene sate kako bi ovo preradili. Da li ova konkretna karakteristika izgleda kul? Potpuno. Da li bismo ikada primetili da je nema da su odlučili da ne teraju svoje zaposlene da ulože dodatne napore da ovo naprave? Apsolutno ne bismo.
To je ono na šta se na kraju svodi „Red Dead Redemption 2“. To je neverovatno dostignuće u igrama otvorenog sveta, složena mašina koja prikriva svoju mašineriju bolje od bilo čega drugog što je postojalo ranije. Pored svoje duge i intenzivne kampanje, ona nam pruža i momente nastanka pričanja koji su privlačniji od svega čega možemo da se setimo da smo ikada igrali. Grafički i u pogledu aure, ova igra je od početka do kraja zapanjujuća. Sve to je urađeno po cenu rada koji, iako nije ni na koji način neobičan za industriju koja je pretvorena u kulturu beskrajnog sabijanja i sagorelosti, ipak ne sme biti zanemaren. Kako ćete pomiriti te dve stvari? Da li ćete bojkotovati igru? Da li ćete je kupiti da biste podržali ljude koji su najviše radili na njoj? Nemamo odgovor za vas. Nismo sigurni da ga u ovom trenutku iko ima. Ono što možemo da kažemo o „Red Dead Redemption 2“ je da je to jedna od najboljih igara koje smo ikada igrali, a pored nagrada koje kvalitet njene produkcije definitivno zaslužuje, uvek treba naglasiti koje su to okolnosti koje su okruživale one koji su imali zadatak da naprave ovu igru. To je napomena koju ova briljantna igra treba da nosi sa sobom sve dok ljudi smatraju da treba da pričaju o njoj. Oni koji su razvili „Red Dead Redemption 2“ – i priznati i nepriznati – s pravom treba da budu ponosni na sve što su postigli. Isto tako, treba im pružiti priliku da nastave da prave igre pod okolnostima koje su bolje za njihov dalji život i napredak.