Originalni Marvelov Spider-Man bio je praktično zagarantovan uspeh kada je lansiran 2018. godine, kombinujući budžet igre za PlayStation prvog party izdanja sa dizajnerskim veštinama Insomniac Games-a i masovnom privlačnošću jednog od najprepoznatljivijih Marvelovih superheroja. Nikoga nije iznenadilo da je postigao izuzetan uspeh, rađajući manjih razmera nastavak u vidu Mile Moralesa koji je most između prvog i narednih poglavlja priče, ali i prethodne i nove generacije PlayStation konzola.
Pritisak je tada zaista bio velik, budući da je potpuni nastavak bio odgovoran ne samo za dokazivanje da Marvelov Spider-Man predstavlja više od sjajnog otvorenog sveta i skupe licence, već i za nošenje baklje u smislu mogućnosti hardvera PlayStation 5 i jedinstvenih funkcija.
Ovaj nastavak je očigledno neverovatno uzbuđujuć za fanove prve igre, nastavljajući njenu priču u uglavnom mirnom Njujorku gde sada nisu samo jedan, već dva superheroja na mrežama koji čine ulice sigurnijim mestom. Pruža nam odličan uvid u živote kako Pitera Parkera tako i Milesa Moralesa, dok se obojica trude da usklade svakodnevne izazove kao što su hipoteke ili obrazovanje sa pritiscima herojstva, barem pre nego što uvede nove negativce i katastrofe da ih zaista ponovo bace u vatru.
Dopustite mi da privremeno odložim postavljanje stola, umesto jedne izjave koja zaista ističe ono što ovaj nastavak čini uzbuđujućim više od samo nastavka sjajnog Insomniacovog pristupa ovom serijalu – imati pristup i biti izgrađen posebno za PS5 i njegovo izuzetno brzo skladište zaista transformiše Marvelov Spider-Man 2. To je tačno iz mnogo razloga, razloga o kojima ću govoriti kako budemo išli dalje, ali sve počinje jednom od najvećih novih funkcija igre – Web krilima.
Kretanje i pretraga u otvorenom gradskom okruženju Menhetna u prethodnim igrama već su bili pravo zadovoljstvo. Insomniac je savršeno savladao ključne osnove bivanja Spider-Manom i ljuljanja kroz gradske ulice, a to se ovde prenosi sa dovoljno manjih izmena i poboljšanja da ga učini još zabavnijim nego ikada. Međutim, Web Wings su nešto sasvim drugo, omogućavajući vam da prekrijete impresivne razdaljine velikom brzinom i sa dodatnim nadogradnjama i praksom hvatanja vazdušnih tunela i uzdužnih struja, praktično vam se pružaju alati da iz jednog kraja mape doletite na drugi.
Gde neke igre možda čuvaju vrstu igre koja menja dinamiku i slobodu koju pružaju Web Wings za one koji je „zasluže“, Marvelov Spider-Man 2 vam daje moć da polećete i ključeve grada gotovo odmah, čak i pre nego što postane moguće gotovo trenutno premeštanje. To je kao da je Insomniac apsolutno želeo da igrači unapred znaju da je ovo – OVO – ono što brzo skladište zapravo znači za dizajn igre. Ne samo brže učitavanje ekrana, već brže sve.
To je pojam koji je utkan u toliko toga u igri, omogućavajući ne samo veći ukupni prostor za igru, što je otprilike dvostruko veća mapa u odnosu na originalni Marvelov Spider-Man, već i veće trenutke. Ti spektakularni sukobi i obračuni sa ikoničnim negativcima u prethodnim igrama već su bili uzbuđenje, ali kada jurite divljeg guštera kroz ceo grad ili vas sekundu deli nekoliko blokova od divovskog Sandmana visokog kao neboder, postaje jasno koliko više prostora je Insomniac mogao da sebi obezbedi za aktivnosti. Ne može se dovoljno istaći koliko je uticajan ovakav opseg, pažljivo izrađene rekreacije grada poput Njujorka, kada osećate da vam je svaki deo grada uvek na dohvat ruke.
I naravno, u skladu sa sloganom igre „Bolji zajedno“ je priča o dva Spider-Men (Spider-Mena?) koja koristi ovu novu širinu sa isprepletanim pričama likova u ambicioznom postavu sa dvostrukim protagonistima. Izdvajanje Petera Parkera i Milesa Moralesa iz njihovih solo uloga u prethodnim igrama i omogućavanje igračima pristup obema njihovim perspektivama je sjajna ideja, čak i ako dodatno ilustruje koliko je Miles interesantniji od svog mentora u ovoj verziji univerzuma. Važno je napomenuti da Insomniac nije stavio sve svoje karte u ove dve svilenkaste košare, već pruža mnogo pažnje sporednim ulogama na obe strane i koristi priliku da most između njihovih zajednica.
U slučaju da nije očigledno, trudim se da ne otkrivam gotovo ništa o glavnim narativnim trenucima u Marvelovom Spider-Manu 2, jer je najbolje da se sve doživi iz prve ruke. Opširno, u skladu sa onim što je Insomniac bio spreman da podeli pre izlaska, upoznajemo Kravena Lovca kao jednog od glavnih negativaca u igri. Sam za sebe, Kraven Lovac iz Insomniaca je fantastičan negativac sa osvežavajuće jednostavnim motivacijama za invaziju Njujorka sa svojom vojskom lovaca. Gde njegovo dodavanje mešavini zločinačkih elemenata koji postoje u Velikom Jabuku zaista dodaje začin je njegovo ciljanje drugih ikoničnih Spider-Man supervillains.
Pomenuo sam Guštera i Pesak, oboje su ljudi koji pokušavaju da žive svoje živote i kaju se u miru pre nego što postanu očajne mete nesposobne da kontrolišu svoje najgore strane. Neću se usuđivati tvrditi da su bilo koji od likova ovde, bilo heroji ili negativci, manje karikirani od likova u prosečnom Marvel kinematografskom blokbasteru, ali Insomniac je pokazao da apsolutno zna kako izvući najbolje iz svakog od njih i iskoristiti puni opseg i širinu ovog medija kako bi uhvatio svaki njihov ugao. Očigledno je da konačno uvođenje Venoma ima dalekosežne posledice koje idu daleko izvan priče o Kravenu, i dok se, naravno, ne mogu mnogo reći o tome, mogu potvrditi da igra zaslužuje svaki trenutak svog intenzivnog trećeg čina jer je prethodno napravila temelje koji vode ka tom trenutku.
Alati na raspolaganju za suočavanje sa najboljim neprijateljima u Njujorku prošireni su u odnosu na sve što smo videli u igrama Spider-Man ili Miles Morales. Insomniac je radio sa čvrstom, ali tankom osnovom kad je reč o borbi u prethodnim igrama i ovde su se dobro snašli. Osnove su uglavnom poznate, sa oba Spider-Man-a sposobna da koriste jedinstvenu agilnost i pokretljivost omogućenu njihovim Spidey moćima da se suoče sa više neprijatelja sa lakoćom. Ovog puta, svaki od njih je takođe podržan brojnim dodatnim veštinama i uređajima koji značajno proširuju njihov potencijal i rastu tokom vremena kako bi stvari ostale zanimljive – Peter sa svojim visokotehnološkim gizmom Iron Spider i eventualnim Symbiote moćima, a Miles sa pojačanim Venom moćima.
Često dolazi do dobre međuigre, jer ćete se često susresti sa drugim Spider-Man-om kada se borite sa lošim momcima na ulicama, i postoje trenuci koje neću otkriti gde će vas igra spojiti sa nekim drugim uzbudljivim likovima. Jedan niz, koji uključuje teleportaciju, je uzvišen.
Gustoća neprijatelja je često mnogo veća u ovom nastavku, pa je korišćenje svega što imate u arsenalu za kontrolu gomile od suštinskog značaja. Zarobljavanje velike grupe zlikovaca na jednom mestu sa uređajem i potom potpuno uništenje njih udarom pobuđenim Symbiote moćima nikada nije neprijatno (i možda malo smrtonosnije nego što igra želi da poverujete, ali logika superheroja je logika strip junaka, zar ne?) Takođe postoji prilika da kombinujete opremu koju Peter ili Miles imaju u određene sposobnosti ili slotove za uređaje, iako čak i do kraja igre nećete steći dovoljno raznolikosti da izbori budu preopterećujući. Vaše opcije se prirodno često menjaju tokom vremena, tako da želja za konstantnim eksperimentisanjem zapravo nije prisutna.
Sada je takođe moguće i kliziti se, što je ključno protiv većih neprijatelja, iako neki mogu imati teškoće da se oslobode višegodišnjeg mišićnog pamćenja u preživljavanju pretežno pritiskanjem dugmeta za izbegavanje svakih nekoliko sekundi. Igra ponekad protivreči vlastitom vizualnom jeziku kada je u pitanju kako signalizira trenutke za klizanje ili izbegavanje određenih napada, ali kada se uhvatite ritma upravljanja oba, to može biti neverovatno zadovoljavajuće.
Skrivanje ostaje opcija u mnogim scenarijima. Interesantno je da Insomniac nije zaobišao to koliko je skrivanje ranije bilo jednostavno i neozbiljno. Još uvek ste prilično sposobni da obrišete čitave zgrade zlikovaca tako da ih zavezujete mrežom jednog po jednog i doslovno ih postavljate na izložbu za svoje prijatelje, uz malo reakcije. Zapravo, još jedna nova sposobnost omogućava vam da stvorite mrežnu liniju između gotovo bilo koja dva mesta – bez suštinskih ograničenja – i slobodno se šetate otvorenim nebom kako biste uhvatili nesvesne ljude i ukrasili hodnike zlikovaca. Ako se Web Wings osjeća kao varalica za istraživanje Njujorka, Web Line se oseća kao varalica za skrivanje. To je prokleto genijalno.
Možda je jedina stvarna zamerka kad je reč o sukobljavanju sa lošim momcima u Njujorku ta da se stvari počinju ponavljati kako vreme prolazi. Napredak se čini malo ispranim, s samo možda prva trećina svakog od vaših tri stabla veština (Peter, Miles i zajedničko) se čini da ima pravi uticaj na igranje, a ostatak je više inkrementalno. Takođe nema puno varijacija tipova neprijatelja, barem u redovima različitih grupa sa kojima ćete se suočiti kako igra odmiče. Posebno su završni sati igre malo naporni, ne samo zbog vizualno i mehanički dosadnih uličnih izazivača, već i zbog brojnih prekomerno korišćenih mehanika bosova koje gotovo potkopavaju neke od priča.
Srećom, Insomniac se uspešno pozabavio ponavljanjem koje je proizilazilo iz dodatnih aktivnosti na otvorenoj mapi grada u prethodnim igrama, dodajući obilje stvarno interesantnog sadržaja. I dalje postoji mnogo jednostavnih zagonetki, mini-igara i kolekcionarskih predmeta, i iako se ne sve sviđa, većina je bolja od prethodnog i često značajna za širu priču, dublje razumevanje ključnih likova ili oboje. Deo toga je takođe prosto glupo zabavan ili simpatičan – sa vrstom ličnih i širokih uloga u ovim pričama važno je uključiti i trenutke vedrine i toplote, a mnogo toga dolazi kroz stvari koje ćete videti i raditi dok se krećete Njujorkom.
Mnogi delovi ove igre koje volim su u fokusiranim, intimnim sekvencama koje vode igrače u posebne lokacije ili na lagano vođene šine kroz određene delove grada, i odlično uravnotežuju otvoreni svet. Ipak, neće svako želeti da prolazi kroz sekcije obavezne tihe igre kao MJ, ali raznolikost je definitivno cenjena. Obožavao sam trenutak koji uključuje lika koji je Insomniac dobro čuvao kao igrivog. Brojne prilike za upoznavanje bogatog i raznovrsnog stanovništva Insomniac-ovog Njujorka i čak istraživanje njegove istorije pravi su užitak.
Ono što takođe duboko cenim je da udvostručavanje prostora za igru i broja protagonista nije rezultovalo znatno dužom igrom. S obzirom na to da se mnogi studiji trude da napune svoje otvorene svetove sadržajem radi samog sadržaja, mali rez na tom polju ima velikog značaja, a Marvel’s Spider-Man 2 je zapravo skoro iste dužine kao prva igra. Moje putovanje do 100% završetka i platinaste nagrade trajalo je oko 35 sati ako verujem vremenu na mom PlayStationu, i osim pomenutog usporavanja tempa prema kraju, retko kad se činilo da je iko od tih sati bio besplatan ili suvišan. Očigledno je da je Insomniac imao komfor astronomske budžetske podrške kako bi mogao da radi kul i skupe stvari samo dok su interesantne, a zatim da pređe na nove, što je ogroman benefit.
Govoreći o budžetima, ne mislim da je tajna da je ovo atraktivna igra. Možda čak i najlepša igra svog žanra koju sam igrao. Pravi korisnik Marvel’s Spider-Man 2 što je izgrađen kao iskustvo potpuno nove generacije, jeste obim njegovog sveta na makro nivou koji se kombinuje sa nesrazmernim detaljima na mikro nivou.
Njujork i njegovi raznoliki kvartovi koji se protežu daleko u daljinu dok letite iznad nebodera, gužva ljudi i automobila i vreme dana i vremenski uslovi uvek oblikuju vaš pogled, tako da nijedna ulica nikada ne izgleda isto dva puta, sitni detalji na koži likova ili način na koji Peter i Milesovi odeli pokazuju oštećenja tokom priče i filmskih scena. Trijumfira na svakom nivou i ima previše stvari o kojima treba govoriti u okviru recenzije kada je reč o gotovo besprekornom prikazu – kažem „gotovo“ jer skok od vizuelnih režimima poboljšanih cutscena nazad na nivo vernosti ulične scene ponekad može biti zbunjujući, ali to je manje prigovor i više naglasak na to koliko igra može biti fantastična u svojim najboljim trenucima.
Takođe, moram da kažem da je interpretacija Venom-a od strane Insomniac-a zaista zastrašujuća i neverovatna. Tako da toga ima.
Verovatno delimično zahvaljujući uključivanju mogućnosti ray-tracing u svim vizuelnim režimima, postoje delovi igre sa kontrolisanim sadržajem koji su me apsolutno oduševili kada je reč o neverovatnom nivou detalja i korišćenju osvetljenja. Igra nudi samo dve različite opcije za balansiranje vizuelnog iskustva i performansi, mada ove opcije mogu dodatno da se podešavaju sa 120Hz i VRR opcijama za one koji imaju kompatibilne ekrane, što ostaje fantastičan način da premosti igru između visokog kvaliteta i visokih performansi.
Insomniac i PlayStation se ne ustručavaju da hvale svoj izuzetno sveobuhvatan set opcija za prilagodljivost, i ponovo ovde ima mnogo toga što može olakšati iskustvo onima kojima je to potrebno, od usporenja celog igra na dodir dugmeta do dodavanja odseka za zvuke super visokih ili super niskih frekvencija – nešto što sam zapravo pronašao veoma korisnim.