San o VRMMO igri (Virtual Reality Massively Multiplayer Online) je prikazan u bezbroj filmova i serija, ali do danas ovaj žanr još uvek nije doživeo svoj veliki uspeh u svetu VR igara. „Zenith: Poslednji grad“ je najnoviji pokušaj da se stvori sjajna VRMMO igra, ali da li ispunjava očekivanja?
U globalu, „Zenith: Poslednji grad“ ne donosi ništa novo u MMO žanru. Zapravo, temelji se na MMO igrama prošlih vremena kao što je World of Warcraft. To je formula koju već poznajete: NPC-ovi sa upitnicima iznad glave čekaju da vam daju zadatke, uz tekstualne kutije i kratke odlomke bezopadnog opisa; neprijatelji bespomoćno stoje u otvorenim poljima i čekaju da ih igrači ubiju; kada se vratite davaocu zadatka, bićete nagrađeni iskustvom koje povećava nivo vašeg lika i omogućava vam korišćenje novih predmeta i opreme.
Da je ovo igra za jednog igrača, ova formula bi nas verovatno dosadila do suza. Ipak, postoji neosporni osećaj čarolije koji dolazi sa saznanjem da sve ovo radite u postojanom svetu sa drugim igračima, a taj osećaj samo se pojačava zahvaljujući uključujućem karakteru VR tehnologije.
I u tom smislu, „Zenith“ to postiže. Igrajući od samog početka, jasno je da je igra… pa… potpuno funkcionalna. Funkcioniše… tehnički gledano. To možda ne znači mnogo – da je ova ambiciozna igra dolazila od iskusnog studija – ali s obzirom da je ovo potpuno nova intelektualna svojina od strane mladog studija sa relativno malim budžetom, vredno je bar prepoznati da su svi zupčanici na mestu i čini se da se dobro pokreću.
Zenith se ne udaljava mnogo od klasične MMO formule i pokušava da je integriše u VR na načine koji su uglavnom uspešni, iako ne baš dobro izbrušeni.
U igri postoje dve glavne klase: Blade Master i Essence Mage; prva koristi mačeve, dok druga koristi udaljeno bacanje čini. Svaka klasa takođe ima tri podklase – napad, tank i podrška – koje imaju svoje sopstvene sposobnosti i namenjene uloge.
Oba lika koriste svoje glavno oružje na prilično intuitivan način. Kao Blade Master, zamahujete mačevima da biste sekli neprijatelje, dok kao Essence Mage koristite rukavice slične oružju da biste pucajući gađali neprijatelje sa distance.
Oba lika takođe mogu koristiti razne sposobnosti koje se aktiviraju putem grubog gestikulacionog sistema koji uključuje pritisak dugmeta, a zatim zamah rukom prema gore, dole, levo ili desno (sa različitim sposobnostima u zavisnosti od pravca koji odaberete). U poređenju sa korišćenjem glavnog oružja, ovi gestovi su manje intuitivni i ne previše zabavni. Pravac gesta zapravo nema veze sa sposobnošću koju koristite, i generalno izazivaju nešto što se dešava ispod vas ili vam daju veliki krug na zemlji gde će se izvesti vaš čarolija.
Iako su glavna oružja prilično tačna i jednostavna za korišćenje, Essence Mage ima neke čarolije koje se zapravo bacaju iz ruke (poput bejzbol lopte), što je zabavan način da se čaranje učini „realističnijim“ i zavisnim od veštine igrača (ne postoji automatsko nišanjenje, tako da morate imati pristojan nišan).
Klasa Blade Master može zahtevati zamahivanje mačevima rukama, ali ukupni osećaj borbe blizu borilačkim igrama koje ste možda igrali u VR-u je nedostajući.
Do sada, još dva dela igre koja su najviše dizajnirana sa VR-om na umu su penjanje i letenje.
Svaka površina koju sam do sada pronašao u igri može se popeti, uključujući i ogromne planine za koje biste pretpostavili da su van granica. Traka za izdržljivost ograničava koliko daleko možete da se popnete u jednom trenutku, ali primetio sam da je lako popeti se celu planinu jer me je igra držala na mestu čak i kada sam morao da se pustim da bi mi se izdržljivost obnovila. Bilo je jasno da zapravo nije bilo predviđeno da se penjem na planinu (jer je bilo nekoliko rupa u terenu), ali s druge strane sam zaista mogao videti potpuno novu zonu koju nikada nisam posetio, i da sam odleteo dole, da me igra nije upozorila da je moj nivo igrača suviše nizak da bih se time bavio.
Letenje se vrši jednostavno tako što raširite ruke sa strane kao da se pretvarate da ste ptica (srećom, nije potrebno kljucanje). Nakon samo malo vežbe, letenje u Zenithu postaje veoma prirodno i oslobađajuće; čak i za kratke udaljenosti samo pritiskanjem dugmeta za skok, a zatim malo klizanja. Kao i penjanje, letenje je takođe ograničeno izdržljivošću, ali možete preći značajne udaljenosti (stotine metara) ako poletite sa visoke tačke. Većinom možete samo silaziti sa tačke sa koje ste poleteli, ali u nekim slučajevima igra vas podstiče da dobijete visinu postavljajući udare vetra koji vas podižu i obnavljaju vašu izdržljivost.
Prema onome što sam do sada video, zadaci u igri su prilično osnovni po opsegu. Postoje „ubij toliko mnogo tog stvora“, „pronađi toliko mnogo tog predmeta“ i „idi na ova mesta“ ili „ubij ovog specifičnog neprijatelja“. Sami po sebi, ovi zadaci su uglavnom delovali kao lista obaveza bez mnogo značaja, ali barem stvaraju okvir za avanture sa drugima i možda čak pronalaženje nekog novog prijatelja ili dvoje usput – zahvaljujući činjenici da je ovo svet pun drugih igrača.
Imerzija u MMO igri počinje sa svetom kojim se svi korisnici kreću. Što se toga tiče, rekao bih da izgled igre prolazi. Detalji su malo grublji, ali barem je umetnički pravac dosledan.
Grafički, igra se čini da pati od problema pokušaja balansiranja između verzija za PC i Quest. Na PC-u ne izgleda onoliko dobro koliko biste očekivali (i nema puno opcija koje možete podešavati da izgleda bolje). Na Quest-u izgleda kao da su neke stvari prilagođene da bi igra glatko funkcionisala, uključujući i neke modele koji su preterano redukovani. Da je igra dizajnirana samo za PC ili samo za Quest, rezultat bi verovatno bio bolji, ali može se tvrditi da su manje optimizovani grafički detalji fer zamena za mogućnost igranja sa prijateljima preko različitih platformi.
Izvan penjanja i letenja – što prilično dobro funkcioniše u igri i čini da se osećate kao deo čvrstog sveta i imate određenu slobodu unutar njega – Zenithu nedostaje mnogo detalja koji bi povećali imerziju.
Animacije i ponašanje NPC-jeva i neprijatelja su nedovršeni, dajući im utisak lutaka umesto stvorenja. Predmeti koji padaju sa neprijatelja ili se nalaze u sanducima se pojavljuju kao plutajući kocke sa imenom i ikonom umesto da izgledaju kao stvarni predmeti koje predstavljaju. Kada ih pokupite, idu u klasičan inventar na ravnom ekranu koji kontrolišete laserskim pokazivačem.
UI je gotovo u potpunosti zasnovan na paradigmama ravne ekranske projekcije, uključujući vaše zdravlje, izdržljivost i mana koje lebde ispred vas u ravnoj ravni zajedno sa ikonama sposobnosti koje prikazuju vreme obnavljanja sa tekstualnim tajmerom. Postoji mnogo primera u VR svetu koji prikazuju ove informacije na imerzivan način, ali nažalost Zenith ne nudi mnogo toga na tom polju. Haptika i zvuk u igri takođe bi mogli biti značajno unapređeni kako bi bolje komunicirali igračima kada su nešto uradili ispravno.
Kretanje u Zenithu se potpuno zasniva na korišćenju palčanog džojstika (osim penjanja i planiranja), i očekuje se da ga koristite dosta.
Srećom, igra ima širok spektar opcija za udobnost i cenim što igra omogućava potpuno prilagođavanje jačine vinjete (tj. perifernog zatamnjenja) od 1-100%, čak vam omogućava da to uradite za svaki slučaj posebno. Na primer, možete postaviti 25% vinjetu za hodanje i 50% vinjetu za letenje.
Iako nema tradicionalnu teleport opciju, Zenith uključuje prilično novi režim udobnosti ‘treća osoba’, koji počinje u prvom licu, a zatim (kada počnete da hodate) prikazuje vas kako hodate ‘izvan svog tela’. Kada prestanete da se krećete, vaš pogled iz prvog lica teleportuje se nazad u vaše telo na novoj lokaciji. To je zanimljiva ideja i možda malo više imerzivna od tradicionalnog teleporta, ali čini se da remeti opšti tok igranja, pa sumnjam da će je mnogi koristiti (možda je na kraju bolje prilagođena za drugu vrstu igre).
Generalno govoreći i uzimajući u obzir dostupne opcije za udobnost, smatram da je Zenith prilično udoban. Još nisam naišao na slučajeve kada bi igra izravno kontrolirala kameru igrača (npr. trese ili udarci od neprijatelja), niti sam primijetio bilo kakve probleme vezane za udobnost u okruženju (npr. stepenice koje uzrokuju naginjanje glave gore-dolje). Najveći rizik u igri za osobe osjetljive na umjetno kretanje vjerojatno su letenje i penjanje, ali srećom možete podesiti jačinu vinjete posebno za te situacije ako primijetite nelagodu.
Na najosnovnijoj razini, Zenith „radi“. Osnovni elementi MMO-a su na mjestu i funkcioniraju kako se očekuje, a sve to možete igrati koristeći VR naočale. To je sjajan početak, s obzirom na ambiciozan karakter ovog projekta za malu studio koji stoji iza igre.
Da je Zenith samostalna igra, brzo bih je prešao. No, ne može se poreći jedinstveni osjećaj biti u zanimljivom svijetu s drugim igračima (i mogućnostima koje to pruža), što je Zenith do sada uspio uhvatiti. Iako bi igra mogla više učiniti da se doista osjeća kao da pripada VR-u, mogućnost penjanja i letenja pomaže da svijet bude jedinstveno istraživiv na način na koji MMO-i obično nisu.
Još ima više toga što želim vidjeti i istražiti u Zenithu prije nego što se osjećam spremnim dati konačnu ocjenu. Provjerite uskoro!