Sonokuni je brza, energična akciona igra u stilu Hotline Miami, koja igrače suočava sa izazovnim borbama sa smrću od jednog udarca, zahtevajući brze reflekse za preživljavanje. Izdvaja se neverovatnim soundtrackom i živopisnom prezentacijom, a sigurno će vas impresionirati svim što nudi. Međutim, igračima može nedostajati ponovna igrivost, zbog prilično tanke priče i oštrih poteškoća koje mogu biti i uzbudljiv izazov i frustrirajuća prepreka.
U mojim godinama gejming novinarstva, Sonokuni je možda naslov sa najneobičnijim poreklom koji sam ikada imao priliku da recenziram.
Smislila ga je grupa DON YASA CREW, japanski hip-hop sastav koji se nedavno okušao u razvoju igara – strast koju su otkrili tokom japanskog lockdowna tokom pandemije.
Nije tajna da soundtrack može učiniti igru ili je uništiti; teško mi je zamisliti Final Fantasy 7 bez muzike Nobua Uematsua i Mitsuta Suzukija. Možete zamisliti, dakle, da će igra koju je razvila muzička grupa poput DON YASA CREW imati neverovatan soundtrack – i potpuno ste u pravu.
Sonokuni je igra definisana svojom muzikom; bez jurnjave, energičnog hip-hop ritma i prelepog ritma japanskog repovanja, Sonokuni jednostavno ne bi bio ono što jeste – prelepo haotična igra vođena umetničkom vizijom svojih kreatora, vizijom oblikovanom stilom i osećajem muzike DON YASA CREW.
Ova umetnička vizija se ogleda i u vizuelnom stilu igre – neonskom, punkaškom i izuzetno živopisnom prikazu fiktivnog japanskog grada. Stanovnici tog grada variraju u grotesknim, alkoholom izazvanim mutacijama, čvrsto postavljajući Sonokuni u svet biopunk-a. Da ne zvučim pretenciozno, vizuelni stil igre takođe deluje duboko ukorenjen u muzici DON YASA CREW, kao vizuelna reprezentacija muzike koja vam neprestano udara u uši. Ovo je igra koju bih vam toplo preporučio da igrate sa slušalicama, ako već nije jasno.
Što se mehanika tiče, Sonokuni je prilično jednostavan. Nivo se sastoji od kretanja kroz nekoliko soba, svaka puna različitih tipova negativaca koji će vas ubiti ili biti ubijeni jednim udarcem. Vaš set pokreta je jednostavan – možete udariti (što takođe odbija određene napade), blokirati projektile ili usporiti vreme kako biste lakše snalazili. Svaka mehanika ima svoje prednosti i mane – na primer, blokiranje vas fiksira na mestu i čini ranjivim na napade iz blizine, primoravajući vas da pažljivo razmišljate o svakom susretu.
Igra je nešto poput bullet hell-a, sa konstantnim problemima koji dolaze toliko brzo da sam se često našao mrtav a da nisam ni znao šta se dešava.
Poređenje sa Hotline Miami je neminovno, pošto je gameplay gotovo identičan svom uzoru, osim što igrač ima nekoliko dodatnih pokreta, a neprijatelji drugačije ponašanje. Kao i Hotline Miami, ili ćete voleti gameplay zbog izazova ili ćete ga mrzeti zbog poteškoća, koje deluju prilično visoke. Neprijatelji udaraju brzo, a ja sam se često našao u situaciji da ne razumem šta određeni neprijatelji rade, čak i nakon više susreta. Ukukanost u jednoj oblasti iznova može postati frustrirajući proces, iako ga soundtrack čini podnošljivijim.
Ali kada Sonokuni funkcioniše – funkcioniše savršeno. Prolazak kroz sobu sa savršenim rezultatom, klanje neprijatelja u ritmu brzog japanskog repa, može da vas učini osećajem kao da ste opasni ubica. Ovi uzbudljivi trenuci deluju kao ono zbog čega je igra napravljena, i teško mi je reći da li poteškoće doprinose osećaju uspeha ili ga umanjuju čineći ih rede zbog čestih smrti.
Bez obzira na to, mogu sa sigurnošću reći da moj omiljeni deo Sonokuni-ja nije bilo savladavanje mehanika. Umesto toga, vođen sam trenucima u kojima sam mogao da uživam u uzbudljivom osećaju koji igra pruža, klimajući glavom uz muziku i diveći se tome kako naša protagonistkinja Takeru trči na sve četiri između soba.
Priča igre se otkriva kroz razgovore između protagoniste Takeru i raznih NPC-a, i govori o prkosu, oslobođenju i moralnim implikacijama nasilja. Dovoljno je dobra za ono što jeste; interakcija sa pričom nikada nije bila moj omiljeni deo igre, ali likovi imaju dovoljno prostora da se razviju i da ih zavolite. Takeru, naravno, krade pažnju, mahom zato što je možete gledati kako trči na sve četiri kao neko čudovište između borbi. Možda me je to očaralo malo više nego što će vas.
Sve u svemu, Sonokuni je igra koja će vas, ako ništa drugo, očarati. Sam gameplay ćete ili voleti ili mrzeti, ali nadmoćan osećaj stila i neverovatan soundtrack daju Sonokuni-ju identitet koji se ne može zanemariti. Iako se možda nećete naći u situaciji da igrate više puta, sigurno ćete ceniti vreme provedeno sa ovim jedinstvenim naslovom.
Sonokuni se izdvaja neverovatnim osećajem za stil, dajući igri jedinstven identitet i mnoštvo uzbudljivih trenutaka koje nećete zaboraviti. Iako priča može delovati malo slabija, a poteškoće previsoke, sigurno ćete ceniti svaki trenutak koji odlučite da provedete sa ovim izuzetno jedinstvenim naslovom.