Poštovanje etičkih principa u razvoju generativne veštačke inteligencije (AI) jedan je od najvećih izazova današnje tehnologije, posebno u oblastima kao što su muzika, književnost i vizuelna umetnost. Savremeni generativni modeli koji su sposobni da kreiraju umetnička dela podstiču složena etička i pravna pitanja vezana za originalnost, autorska prava i kvalitet imitacije. Mada je imitiranje i kopiranje stila poznatih umetnika odavno poznato (a negde i priznato) u svetu umetnosti, upotreba AI za istu svrhu značajno komplikuje etička pitanja i dileme, izazivajući reakcije kako publike tako i samih umetnika.
Mnogi savremeni autori i muzičari su se susreli s dilemom oko toga šta predstavlja istinski kreativan čin kada generativni AI modeli mogu proizvesti muziku ili tekst koji verno odražava stil nekog umetnika. Iako bi se neki umetnici možda osećali počastvovano što ih neko, pa makar i AI, smatra vrednim tokga da ih imitira, pitanje kvaliteta ostaje otvoreno. AI sistemi mogu proizvesti replike, ali je teško zamisliti da ove replike nose istu dubinu i autentičnost koju donosi ljudska kreativnost. Na primer, poznati muzički producent Timbaland je nedavno eksperimentisao sa AI kako bi proizveo pesme u stilu umetnika sa kojima je ranije sarađivao. Projekat koji je razvio sa Suno AI dizajniran je kao jedan od prvih pokušaja da se veštačka inteligencija direktno uključi u kreativni proces, a ne samo kao alat za imitaciju. Iako Timbaland smatra da AI može da ubrza procese produkcije i ponudi nove načine stvaranja, ni on ni Suno AI ne tvrde da je rezultat istog kvaliteta kao što je delo proizašlo iz stvaralačkog procesa koji uključuje ljudske emocije.
S druge strane, postavlja se pitanje da li umetnici uopšte žele da se njihov rad koristi za obuku AI sistema. U poslednje vreme, mnogi poznati autori, poput Džordža R. R. Martina i Džona Grišama, podneli su tužbe protiv tehnoloških kompanija zbog korišćenja njihovih dela kao materijala za obuku generativnih AI modela bez njihovog odobrenja. Mnogi pisci tvrde da ove kompanije zloupotrebljavaju kreativno nasleđe i intelektualnu svojinu kako bi izgradile modele koji mogu generisati tekstove koji liče na original, što ne samo da obesmišljava njihov rad, već i dovodi do pravne konfrontacije oko vlasništva i prava na upotrebu.
U isto vreme, primeri iz muzičke istorije pokazuju da je kreativna razmena u određenim kulturama dozvoljena i čak podsticana. U bluz muzici, na primer, pozajmljivanje melodija, rifova i tekstova bilo je prihvaćeno kao način razvoja žanra, te je ova praksa bila deo kulturnog obrasca, koji je omogućavao umetnicima da grade i razvijaju ideje jedni drugih. Ali dok je ovaj proces bio duboko usađen u kulturnu matricu bluza, generativna AI ga shvata isključivo mehanički. AI modeli nemaju sposobnost da razumeju i osete višeslojni kulturološki kontekst, zbog čega se često postavlja pitanje da li je takvo “pozajmljivanje” etički i kulturno održivo.
Još jedan aspekt koji dodatno komplikuje ovu debatu jeste fenomen tribjut bendova, kao što su oni koji izvode muziku grupa kao što su Bitlsi ili Rolingstonsi. Iako oni verno reprodukuju zvuk i stil originala, ne pretenduju na to da zamene originalne izvođače, već nude novu dimenziju u kojoj obožavaoci mogu ponovo uživati u muzici koju vole. U slučaju AI, razlika je u tome što ne postoji jasna linija koja bi razlikovala original od replike, niti postoji emocionalna povezanost s izvornim materijalom. Tako se postavlja pitanje da li umetnici koji profitiraju na imitiranju stila poznatih autora trebaju deliti prihod s originalnim kreatorima, ili bi ih AI trebalo tretirati kao zaseban entitet.
Dok generativna AI nastavlja da se razvija, sve veći broj umetnika smatra da je vreme za pravnu i etičku reviziju odnosa između tehnologije i kreativnog stvaralaštva. Bez obzira na potencijalnu korist, mnogi autori smatraju da je neophodno da se uspostavi novi okvir za zaštitu intelektualne svojine i pravo na odobrenje u korišćenju njihovih dela u obuci novih tehnologija.
Milena Šović, M.Sc.,CSM
Prompt Engineer & AI Educator