Tim japanskih naučnika sa Univerziteta Kjoto radi na stvaranju robota koji zna u odgovarajućoj prilici da se nasmeje.
Naučnici opisuju svoj inovativni pristup izgradnji smisla za humor androida Erice u studiji objavljenoj u naučnom časopisu „Frontiers in Robotics and AI„.
Izazov kojim se bave jeste da se stvore ljudske nijanse humora za AI sistem, kako bi se poboljšali prirodni razgovori između robota i ljudi.
„Smatramo da je jedna od važnih funkcija AI-ja za razgovor empatija. Razgovor je, naravno, multimodalan, a ne samo davanje ispravnih odgovora. Stoga smo odlučili da je jedan način na koji robot može da saoseća s korisnicima deljenje njihovog smeha, što ne možete učiniti s tekstualnim chatbotom“, objasnio je glavni autor dr Kodži Inoue, docent na Univerzitetu Kjoto na Odseku za obaveštajne nauke i tehnologiju u sklopu Fakulteta za informatiku.
U japanskom modelu zajedničkog smeha čovek se prvo smije, a sistem veštačke inteligencije odgovara smehom kao empatijskom reakcijom. Taj pristup je zahtevao dizajniranje tri podsistema, jedan za otkrivanje smeha, drugi za odlučivanje da li je potrebno smejati se i treći za biranje vrste prikladnog smeha.
Naučnici su prikupili podatke o obuci iz više od 80 dijaloga iz brzih spajanja, društvenog scenarija u kojem se velike grupe ljudi mešaju ili međusobno komuniciraju jedan na jedan u kratkom vremenskom periodu.
U ovom slučaju, maraton spajanja partnera uključivao je studente sa Univerziteta Kjoto i androida Ericu, kojom je teleoperisalo nekoliko amaterskih glumica.
„Naš najveći izazov u ovom radu bio je da identifikujemo stvarne slučajeve zajedničkog smeha, što nije lako, jer kao što znate, većina smeha zapravo se uopšte ne deli. Morali smo pažljivo da kategorizujemo koji smeh tačno možemo da koristimo za našu analizu, a ne samo da pretpostavimo da se na bilo koji smeh može odgovoriti“, pojasnio je Inoue.
Vrsta smeha je, takođe, važna, jer u nekim slučajevima pristojno osmehivanje može biti prikladnije od glasnog grohotnog smeha. Eksperiment je bio ograničen na društveni smeh, naspram veselog smeha.
Tim je na kraju testirao Ericin novi smisao za humor kreiranjem četiri kratka dijaloga između osobe i Erice u trajanju od dva do tri minuta, s njenim novim sistemom zajedničkog smeha.
U prvom scenariju samo je koristila društveni smeh, praćen samo veselim smehom u drugoj i trećoj razmeni, s kombinacijom obe vrste smeha u poslednjem dijalogu.
Japanski tim je, takođe, izradio dva druga sistema sličnih dijaloga kao osnovne modele. U prvom se Erica nikad ne smeje, a u drugom Erica se društveno nasmje svaki put kada otkrije ljudski smeh, bez korišćenja druga dva podsistema za filtriranje konteksta i odgovora.
Ericin smisao za humor testiran je na više od 130 ljudi, kako bi naučnici slušali svaki scenario unutar tri različita uslova, sistem zajedničkog smeha, bez smeha i sav smeh, pa su procenili interakcije na nivou empatije, prirodnosti, sličnosti s ljudima i razumevanja.
„Najznačajniji rezultat ovog rada je da smo pokazali da možemo kombinovati sva tri ova zadatka u robotu. Verujemo da je ova vrsta kombinovanog sistema neophodna za ispravno ponašanje pri smejanju, a ne samo za otkrivanje smeha i reagovanje na njega“, istakao je Inoue.