Da je Kentucky Route Zero objavlјen prvi put ove godine, bilo bi lako pogrešno shvatiti njegovu zabrinutost da je on u potpunosti savremen. Kada govorimo o novijoj umetnosti koja se bavi brojnim nepravdama kapitalizma i raširenim obespravlјenjem, postoji tendencija da se takva rasprava uokviri u kontekstu izbora 2016. godine. Rastuće nezadovolјstvo, sve veće razlike u prihodima i odabrano neznanje zbog ekološke devastacije dodatno su popularizirale priče da iskažemo naš kolektivni gnev, obično sa podtekstom o izjedanju bogataša ili gledanju na kraj sveta. Postavka epizodne avanturističke igre iz pet delova uklapa se upravo u takvu atmosferu ogorčenosti: opustošeni, misteriozni Rust Belt opljačkan je za delove i ostavlјen da trune, a njegovi lјudi su raselјeni i zaduženi, ali dajući sve od sebe da sastave kraj sa krajem.
Ali ovo vrhunsko majstorsko delo tročlanog razvojnog tima Cardboard Computer proteže se unazad, uzimajući mnogo duži pogled na prošle stvari od onoga što bi se moglo jednostavno opisati kao „post-Trump“. Iako je prvi deo, Act One, izašao u U 2013. godini, iscrplјenost i ogorčenost igre nadilaze čak i finansijsku krizu kasnih 2000-ih koja ju je inspirisala, presekavši do samih kostiju moralnih kompromisa koji čine SAD. Kentucky Route Zero govori o Americi na način na koji malo igara teži da bude, a manje ih i dalјe uspeva, jer njena varlјivo tiha priča daje put nečemu čudnom, tužnom i prepunom čovečanstva.
Iako igra počinje Conway-em, starcem koji vozi krkljajući šleper za posrćuću antikvarnicu, igra se postupno širi sa svakim činom. Shannon Marquez popravlјa stare televizore u zadnjem delu radnje mamaca i pribora i rođak je enigmatičnog Weaver-a koji ima tendenciju da se pojavi i nestane putem piratskih TV signala. Ezra, predstavlјen u Act Two, je dečak koji živi sa džinovskim orlom u Museum of Dwellings, prikazu stanova u razrušenom kvartu. Prvi put viđen u Act Three, Junebug je robot muzičar u punk odeći, prvobitno dizajniran da očisti stari rudnik, ali sada stvara njen sopstveni put i njen sopstveni osećaj zajedno sa Johnny-em, još jednim mehaničkim radnikom. Do neke mere ih kontrolišete, premeštate ih po ekranu u različitim scenama, ali uglavnom birate njihov dijalog i odluke.
Izlivene u formatu i formatu sličnom scenariju, reči Kentucky Route Zero-a su brojne, većina igre se temelјila na razgovoru sa lјudima i posećivanju mesta iz snova. Iako površno podseća na avanturističku igru „point-and-click”, zapravo nema zagonetki, već samo izbora za kretanje po lokacijama i stazama dijaloga. Nekoliko izbora je važno, iako je većina samo začin; za jedno, Conway-ev pas može da bude mužjak Homer, ženka Blue, ili nema određeno ime i pol. Uglavnom birate smer razgovora, definišući šta likovi mogu da kažu i na šta se fokusiraju, ko govori i ko ćuti dok se drugi izbori često tope, a dijalog je tekao u jednom smeru umesto u drugom.
Ovo je, dakle, igra koja od vas zahteva da živite u više perspektiva, a ne da ih gledate sa određene udalјenosti, da izostanete iz umeća izbora koji definišu svet. Razmatrate ličnosti i stanja uma, otkrivajući likove kroz napola pamćene isječke priča i način na koji oni međusobno razgovaraju, način na koji oni razmišlјaju, način na koji komuniciraju sa svetom. Igra razvija svoje jedinstvene ritmove laganog kretanja i postepenog istraživanja, divnu sintezu zvuka, slike i teksta koji vam dopiru do samog srca kakav je osećaj biti napolju na noćnom vazduhu, naselјavati prostor duž seoskih puteva i šuma i polјa. Ovo je sumrak zona napravlјena fizičkom, evocirajući slike napuštenih mesta i lјuske lјudskog prebivališta, često samo rečima likova koji govore preopterećenim kadencom usamlјenih i izgublјenih.
Ovde se ne šalite za kolekcionarstvom ili iskustvom toliko mnogo kao opšti osećaj otkrića, poriv da odvojite vreme i vozite kroz mrak zbog jednostavnog pronalaženja čudnih, lepih scena prepunih metafora. Jedna od najimpresivnijih stvari u igri je kako se razvijala, postajući ambicioznija iz jednog dela u drugi, ostajući izvanredno kohezivna. Kasnije deluje menjajući uglove kamere i prezentacijom dijaloga bez ukorenjivanja onoga što je bilo ranije, bez umanjivanja njegove snage; neki od najuticajnijih trenutaka su još uvek oni rani koji u potpunosti izostavlјaju simplistički grafički stil, ostavlјajući vas samo uz tekstualnim interfejsom i sjajnim zvučnim dizajnom eterične muzike, cvrkutavim bubicama i kapanjem vode.
Kentucky Route Zero je igra koja često ostaje tajanstvena kao i njen imenjak, podzemni autoput naizgled nepovezan sa fizičkim zakonima. Bilo kakva svađa, između sindikata i grabežlјivih društava, već se dogodila ili će se nesumnjivo ponoviti. Umesto toga, on istražuje posledice kulturne devastacije, kako lјudi preživljavaju u ruševinama američkog eksperimenta i kako grade naviše (ili ispod) tu olupinu, sa čudnom stvarnošću koja je predstavlјala ono što je kapitalizam učinio svetu. Magija je tu, samo je zadržana i iskrivlјena od strane društva koje je raslo oko nje.
Putanja likova sužavaju se dok se igra nastavlјa, dok se pesnica ne osećajućeg sistema zatvara i lјudi su preplavlјeni slabostima; prelazite iz uloge vozača u osobu koju vozite do jednostavnog posmatrača onoga što dolazi. Ljudi koje susrećete su izbeglice pohlepe i eksploatacije i zastarelosti, a tu je i dašak nade dok oni prkosno nastavlјaju, pronalazeći zadovolјstvo u stvaranju i zajedništvu. Oni pišu, komponuju, nastupaju i snimaju, inspirisani prošlim borbama i svetskim sadržajem da bi zaboravili svoju sopstvenu istoriju mimo lažnih pokušaja očuvanja u proizvolјnim malim muzejima. Nakon sedam godina, ovo vizionarsko remek-delo se završava, impresionistički portret lјudi koji rade šta mogu u svetu koji se nikad neće oporaviti.