Uprkos prolasku vremena, „Shadow of the Colossus“ je igra čija veličina nastavlja da raste. Prvo objavljivanje doživela je pred kraj života PlayStation 2, a njen uticaj se od onda oseća u načinu na koji igre istražuju određene teme i metode pripovedanja. To je igra čiji su ton i nežnost bili ispred njenog vremena, kao i momenat koji definiše i koji je kompanija Sony želela da sačuva. Nakon njihovog rada na HD Remaster verziji za PlayStation 3 iz 2012. godine, trud kompanije Bluepoint omogućio im je priliku da efektivno ponovo naprave igru ispočetka za PlayStation 4. Njihov rad ovde pokazuje upravo koliko je ova igra bezvremena.
S jedne strane, „Shadow of the Colossus“ se može posmatrati kao igra u kojoj jurišate direktno na bosseve, što i jeste, pošto istražujete veliki otvoreni svet lišen bilo kakvih znakova života osim veličanstvenih kolosa koje ste poslati da ubijete. Međutim, više od bilo čega drugog, ovi kolosi predstavljaju zagonetke koje morate prevazići dok pokušavate da se uspentrate na njihova tela i pronađete slabe tačke koje ćete probadati sve dok se oni ne sruše, mrtvi. Iskreno, oni nisu agresori, a kada napadaju, to je kao da pokušavaju da oteraju muvu.
Shadow of the Colossus
Pomešano sa napetošću grčevitog držanja za njihova tela dok oni pokušavaju da vas otresu, posmatranja sa strahom kako se Wanderov merač izdržljivosti prazni, možemo reći da postoji određena dirljivost u svakom od ovih izolovanih susreta. Svako stvorenje ima lice čija nevinost vas na čudan način razoružava, a način na koji zvuk nestaje nakon što zadate poslednji udarac i oni se sruše na zemlju zaista daje težinu vašim postupcima. To što Wander žrtvuje kolose je jedini način da vrati Mono u život, ali to je niz žrtvovanja koji će podjednako duboko uticati i na njega.
Shadow of the Colossus
Što se tiče industrije rimejkova video igara – ne remasterovanja, već rimejkovanja – rad kompanije Bluepoint na „Shadow of the Colossus“ je na samom vrhu, pošto je ovo zaista stepen iznad remasterovanja i portovanja igara između platformi. Uopšte, osećaj je dobar, kako u pogledu igranja igre, tako i vizuelnih efekata. Ukoliko ste igrali ovu igru na PlayStation 2 ili PlayStation 3, ovaj rimejk izgleda onako kako ćete se verovatno i sećati ove igre. Vizuelni napredak je zapravo dosta veći nego što mislite, jer snaga PlayStation 4 i PlayStation 4 Pro zaista dolazi do izražaja.
Shadow of the Colossus
Igra je koristila mogućnosti PlayStation 2 do samih granica, ali smo tek uz 720p HD Remaster za PlayStation 3 mogli videti originalne umetničke modele onakve kakvim su ih zamislili. Svet se činio većim zahvaljujući podršci za široki ekran i načinu na koji je visoka rezolucija istakla više detalja originalnih modela, dok je istovremeno stabilnija brzina rejtova pomogla da igra bude lakša za igranje. Međutim, dovođenje „Shadow of the Colossus“ na PlayStation 4 ide daleko iza od toga, gradeći igru ni iz čega.
Shadow of the Colossus
Na standardnoj PlayStation 4 konzoli, igra radi na 1080p i 30fps, dok vlasnici PS4 Pro imaju opciju da igraju na 1440p sa 30fps, ali i Performance režim sa 1080p sa 60fps. Ukoliko posmatrate isključivo rezolucije i broj frejmova možda ćete se razočarati, ali puki brojevi ne mogu vam dočarati sveobuhvatnost napora kompanije Bluepoint u ponovnoj izgradnji ove igre.
Jahanje Agroa kroz veliki otvoren svet potpuno je drugačije sa ovoliko novih detalja stvorenih ni iz čega. Zemlja je sada bogata travom i rastinjem, dok je ranije bila relativno ravna tekstura, litice u daljini sada su mnogo sličnije trodimenzionalnim kraškim stenama, a oronule strukture u ovom svetu sada odlikuju detaljniji zidovi u odnosu na pređašnje ravne površine. Svi teksturalni radovi su dosta detaljniji, ali uvek u skladu sa jedinstvenim stilom kompanije Team Ico koji smo nedavno videli u „The Last Guardian“. Zapravo, ova igra ponekad zaista liči na „The Last Guardian“.
Shadow of the Colossus
Kada govorimo o kolosima iz naslova, primetićete da su prožeti sa samo malo više života. Kao i sve ostalo, njihovi modeli i teksture sadrže dosta više detalja, ali je zanimljivo pomenuti da ćete u pentranju po njima kako bi pronašli i napali njihove slabe tačke videti da je njihovo krzno dosta realističnije i da se njiše napred-nazad dok stvorenje pokušava da vas se otarasi. Animacije igre su još jedan aspekt koji je pravljen ispočetka, dodajući detalje ali zadržavajući osećaj prvobitne igre.
Shadow of the Colossus
Možda je najizraženiji aspekt razlike između igara osvetljenje igre. Originalna igra za PS2 dosta je koristila mutni, gotovo eterični efekat na nebu kako bi naglasila razliku između svetlosti i mraka. Na PS4 sada postoji potpuna podrška za HDR za televizore koji poseduju tu opciju, što omogućava znatno prirodniji efekat osvetljenja što je i bio prvobitni cilj, ali sa dosta više detalja na oblacima na nebu i volumetričkim osvetljenjem koje pojačava atmosferu.
Shadow of the Colossus
Kompanija Bluepoint je takođe modernizovala kontrole do određene mere, prebacivanjem dugmadi sa lokacija koje su se japanskim programerima činile najpodesnije u PS2 eri na mesta prikladnija modernim konzolama. Skok se sada nalazi na krstu umesto na trouglu, hvatanje je sada na R2 okidaču umesto na R1, i tako dalje. Još uvek se donekle razlikuje od ostalih akcionih avantura, ali i to je u duhu očuvanja načina igranja iz originalne igre. Podrazumevana podešavanja čine igru malo lakšom za nove igrače koji žele da je isprobaju, ali postoji i opcija da se vratite na klasičniji raspored koji će možda odgovarati onima koji imaju iskustva sa originalnim komandama.
Iako „Shadow of the Colossus“ možda nije nužno igra koja je zahtevala rimejk na ovako složen način, zaista nam je drago što se to desilo. Rimejk ove uzvišene i potresne avanture koji je uradila kompanija Bluepoint je fenomenalan, a u isto vreme uspeva da ostane veran originalnoj igri i da je na sjajan način prenese u moderno doba.