„Meg’s Monster“ je neobična igra koja se može opisati kao JRPG, ali je zapravo više eksperimentalna narativna avantura. Kontrolišete Roja – naslovnog čudovišta – koje naiđe na malu devojčicu po imenu Meg koja je nekako upala u podzemni svet. Kada Meg počne da plače, čini se da pokreće početne faze apokalipse, pa Roj preuzima misiju da je zaštiti od opasnosti i odvede je na sigurno.
Radnja je šarmantna, sa lokalizacijom mnogo boljom od prethodnog rada japanskog developera Odencat, igre Fishing Paradiso. Ekipa likova u podzemnom svetu ponekad može biti teška za praćenje, ali fokus je uvek na Roju i Meg. Njihov odnos gura priču napred na način koji me podsetio na Sulija i Bua iz Pixarovog filma Čudovišta iz ormara. Sve se gradi ka srceparajućem završetku koji čini da nekoliko sati koliko traje ova linearna avantura budu ispunjeni i nagradni doživljaj.
Ono što mi je privuklo pažnju kod igre Meg’s Monster je kako funkcioniše borba u sistemom na poteze, s obzirom na to da Roj ima ogroman broj poena života i uglavnom je neuništiv. Međutim, Meg ne voli da vidi kako njen novi čudovišni drug biva povređen, pa se bitke svode na balans između poražavanja neprijatelja i brige za sreću Meg. To je odličan način da se poveže priča i igranje, ali budući da su sve bitke unapred napisane, nikada nisu toliko uzbudljive kao što sam se nadao. Mnoge borbe se oslanjaju na konstrukcije priče „deus ex machina“, i dok se povremeno zahteva malo strategije i rešavanja zagonetki, čini se da je to više dodatak priči nego glavna pokretačka snaga.
Dobro je što je priča u Meg’s Monster zanimljiva, jer čak i ako se igranje pametno povezuje sa narativom, ne donosi mnogo. Sve dok su očekivanja realna i očekujete nešto više nalik vizuelnom romanu nego JRPG-u, Meg’s Monster trebalo bi da bude uživanje za čitanje, sve dok ste spremni za malo gorko-slatkih emocija.