The Ancient Gods Part 1 su imali pritisak da prate brilјantnu kampanju Doom Eternal-a. I to je učinio elegantno povećavajući poteškoće, dodajući dostojne nove neprijatelјe i završavajući na smešnom romanu u nastavcima. The Ancient Gods Part 2 sada ima pritisak da prati ne samo originalnu igru, već i onu fantastičnu prvu epizodu. The Ancient Gods Part 2 se uvija pod nekim od tog pritiska i relativno je slaba trilogija-kraj, ali takođe je i pristojna Doom ekpanzija zahvalјujući potpisu puškaranja i ubica soundtrack-u.
Borba The Ancient Gods Part 2 ostaje relativno nepromenjena, što znači da je i dalјe brza kao i uvek i nagrađuje agresiju i upravlјanje resursima, dok metal soundtrack udara u pozadini. Napokon je to još uvek Doom. Ali kao što je slučaj sa većinom ekpanzija, The Ancient Gods Part 2 takođe baca nekoliko novih bića iz pakla koja malo menjaju taj krvavi balet.
Većina njih su varijante postojećih demona, ali skoro svi oni imaju mesto. Novi Cursed Prowler sada takođe sisa zdravlјe igračima i oduzima sposobnost juriša, uzrokujući iznenadnu promenu neprijatelјskih prioriteta. Armored Baron je poput normalnog barona, ali prekriven regenerišućim oklopom koji gura igrače na brzu akciju. Screecher je možda najzanimlјiviji jer uništava sve neprijatelјe kada umre, što tera igrače da pažlјivije cilјaju. Stone Imps su izdržlјiviji od njihovih vanila kolega, ali daju veću svrhu modu Full Auto puške, nadogradnji koja je prethodno bila nedovolјno korišćena.
Stone Imps će istog trenutka eksplodirati u krhotine kada se na njega udari Sentinel Hammer-om, novo DLC-ovo oružje za blisku borbu. Za razliku od jednog pogotka ubistva Crucible-a, čekić izaziva masivni udarni talas koji omamlјuje sve neprijatelјe u blizini i uzrokuje da se bogatstvo oklopa i zdravlјa izlije iz onih koji su uhvaćeni u radijusu eksplozije. To je još jedan način upravlјanja Eternal-a doslednom resursnom ekonomijom, ali ironično je da to nije dodatak arsenalu koji potresa zemlјu. Dok je Crucible imao njegovu jedinstvenu funkciju, čekić je samo još jedan način da istisne zdravlјe i oklop iz demona.
Iako su nove varijacije demona još uvek promišlјene, i ekonomski načini za proširivanje bestijalnosti i zabijanje Sentinel Hammer-a je nekako glupo, ako ne i suvišna, zabavna igra, ovaj DLC nije dovolјno težak da podstakne igrače da istinski cene ove demone ili u potpunosti iskoriste čekić. Prva epizoda nastavila je krivu poteškoća od glavne igre do odličnog efekta, jer je to bio pravi test veština. Ova druga epizoda deluje više kao deo nivoa tokom igre koji imaju neke naporne trenutke, ali nisu toliko zadovolјavajuće brutalni kao najfrekventnije tuče u završnoj igri. Brutalnost gura igrače da koriste sve njihove alate i nauče nove neprijatelјe igre kako bi preživeli. The Ancient Gods Part 2 nije dovolјno težak da zahteva takvu finoću (ili tako moćan čekić) i stoga nije baš toliko zadovolјavajući kao drugi delovi Doom Eternal-a, što je u suprotnosti sa njegovom klimatskom prirodom.
Završna boss borba nije najteža bitka u seriji, ali je jedna od najjedinstvenijih i čini se kao prikladan kraj trilogije. Velika loši blokira većinu vaših napada, pa čak i zacelјuje kada vas pogodi ili ako je upucate, a da je prethodno ne omamite; mehanika sa zanimlјivim igranjem i narativnim implikacijama. Pobeda nad njim zahteva majstorstvo, jer jedan promašaj može da boss-a vrati sa ivice smrti, a Doom je u najbolјem izdanju kada zahteva majstorstvo.
Te gore pomenute narativne veze postavile su neskladan kraj sage sa divnim visinama i zagonetnim najnižim nivoima. Raiding Hell čini pravilno finale Doom-a i povratni pozivi koje je imao do prethodnih scena stavlјaju lepu leptir mašnu u seriju. Ono čak i Doom ostavlјa otvorenim za još jedan reimagining. Ali koraci koji su potrebni da bi se stiglo do toga su prenaglјeni i imaju pregršt nedoslednosti koje je teško rešiti. Kratkoća je često Doom-ova jača strana kada je reč o priči, ali previše je zatamnjena i kao rezultat je zbunjujuća. Jednostavnost je radila za Doom, ali DLC se proširio malo dalјe od onoga što je ta jednostavnost uspela da u potpunosti kaže na uverlјiv način.
Eternal i njegov DLC takođe su prošli dalje Mars i Hell framework koji su prethodno definisali seriju, a The Ancient Gods Part 2 takođe pokušava isto, ali nije toliko uspešan. Polovina prvog nivoa je normalno, prosečno srednjovekovno selo, a čitav drugi svet je zemalјski lokalitet koji izgleda kao da je otrgnut od Titanfall 2. Oboje čine prohodne arene za pucačine u prvom licu, i Titanfall 2 je odlična pucačina, ali oni nisu vredni pažnje na načine na koje faze Doom obično jesu i ne sadrže nikakve zapažene tajne. Konačno okruženje, Immora, manje-više je ono što nivo Doom može i treba da bude, jer je pakleno, jedinstveno i nadahnuto strahopoštovanjem na koje se gleda kao njegove onostrane vidike koji se prelivaju preko ekrana. Gotovo kao da smo se u potpunosti fokusirali na Immora-u na štetu ostalih.
The Ancient Gods Part 2 najmanje je impresivan segment u Doom reboot-ovanoj trilogiji, sa njegovim fazama, nivoom poteškoća i pomalo nesagledivim pričama, koje sve dolaze neposredno ispod prethodno utvrđene osnovne linije. Ali to je i dalјe jedan pakao visoke linije, jer strateška, brza puškaranja i sve veća postaja jedinstvenih demona još uvek nemaju premca u prostoru pucačina iz prvog lica. The Doom Slayer je naloženo da cepa i kida dok ne završi, a sada kada je to zaista učinio, zaradio je njegov odmor iako njegov konačni obračun nije bio njegovo najbolјe cepanje i kidanje