Čudno mi je koliko često završavam sa recenziranjem ne samo visual novel igara, već i visual novel igara koje se konkretno baziraju na ideji kako tehnologija utiče na ljude. To nikada nisam želeo da se dogodi, ali je sada postala stalna tema. Zašto? Ne znam. Ponekad se stvari jednostavno dese. Ali to se ponovo desilo sa S4U: CITYPUNK 2011 AND LOVE PUNCH, igrom koja daje utisak da želi da bude smeštena u bliskoj budućnosti, uprkos činjenici da se radnja odigrava 2011. godine, što je, u stvarnosti, znatno u prošlosti.
Sada, okrivljavati igru na osnovu toga bilo bi izuzetno neumno, tako da to neću raditi. Ali ova igra je neobična na drugačiji način. Igrao sam nekoliko igara koje se u velikoj meri oslanjaju na čitanje i razumevanje nijansi njihovih zapleta (ili, barem teoretski oslanjaju na te nijanse, ponekad njihovi zapleti uopšte nisu nijansirani). Takođe sam igrao nekoliko igara stranih developera kod kojih lokalizacija zahteva dosta „čitanja između redova“ zbog nedoslednih i nejasnih prevoda. Ali… obično se te dve stvari ne preklapaju.
Osnovna premisa S4U (skraćujemo naslov ovde) je sledeća – igrate glavnog junaka (čiji će pol kasnije biti određen) koji se osvrće na svoju prošlost, odnosno na period svog života koji je na neki način bio veoma značajan. Odlučio je da mu se posao više ne sviđa, ali je preuzeo dodatni honorarni angažman radeći za istu S4U.
S4U je, u suštini, agencija za digitalnu imitaciju. Klijenti vam se obraćaju kada imaju poteškoća da urade nešto – da se suoče sa svojim šefovima, intimnim partnerima, prijateljima ili kime god – i traže da ih, praktično, vi u tekstualnom četu predstavite u razgovoru umesto njih. Problem nastaje kada se to preklapa sa fenomenom „Cyber Life“, što je oblik AI svesti koji se rađa na mreži; to su veštački umovi koji su, iz raznih razloga, marginalizovani i ne mogu da nađu baš unosan posao.
Ideja je novatorska. Delimično se koristi činjenica da je postojalo razdoblje interneta kada zaista niste znali ko se nalazi na drugoj strani ekrana. To je dodatno pojačano činjenicom da protagonista takođe vodi razgovore sa svojim prijateljima i… naravno, oni možda i izgledaju poznato, ali se bave ličnom prevarom. U tome ima osnova za priču i nije loša polazna tačka.
Ono što igru stvarno kvari jeste lokalizacija.
Svaka vrste visual novel igre će živeti ili umirati u velikoj meri zahvaljujući lokalizaciji na više nivoa. Posebno ako birate između više različitih odgovora koji impliciraju različite tonove. Problem je što lokalizacija u S4U jednostavno nije dobra. Tehnički je sve na engleskom, ali toliko su delovi nejasni, sadrže bukvalne prevode, čudne skokove u tonu, te su inače… jednostavno nemogući za praćenje. Teško je osetiti da ljudi govore drugačijim glasom kad polovinu vremena niste ni sigurni o čemu uopšte pričaju, te postaje teško razlikovati da li je razgovor zavodljiv, neprijatan, direktan ili bilo šta od navedenog.
Ne želim da kažem da je pisanje loše, jer to ne mogu da ocenim na osnovu ove lokalizacije. Ono što mogu da kažem jeste da lokalizacija čini priču nejasnom. Celokupno iskustvo je bilo pravo mučenje da se prati, a iskreno ne mislim da je to bila namera scenarista. To govori i o činjenici da je, u vreme pisanja ovog teksta, najnovija vest o igri anketa o lokalizaciji. I dok se uz dovoljno vremena i eksperimentisanja može probiti kroz to… to je ogroman izazov za igru u kojoj se 90% sastoji od čitanja i izbora odgovora. Šteta je, jer ideje koje iznosi su zanimljive i upravo su toga tipa za koje bih bio sklon da dam velike pohvale.
Većinu vremena, kada je reč o visual novel igrama, nema mnogo mehanika o kojima se može pričati. Ipak, S4U ima par mehanika, počevši od toga što igra nudi jedinstven način unošenja odgovora. Umesto da birate iz liste, od vas se traži da nekoliko puta pritisnete tastaturu kako biste dopunili tekstualnu liniju za svaki odgovor. Zapravo, nemate potpunu kontrolu nad izborima osim biranja sa liste, ali ideja je da dobijete onaj dodatni osećaj verodostojnosti.
Pored toga, igra pretpostavlja da deo vremena provodite na računaru i očekuje da ga koristite kao računar. Otvarate prozore, klikćete na tabove, povezujete vesti i slično. Čak postoje i male mini-igre, kao što je korišćenje softvera za dizajn u takmičenju koje vas zapravo zahteva da otkucate određene komande na tastaturi uz sve veću brzinu kako bi se odredila vaša izvedba. Sviđa mi se to; to je dodatni refleksni izazov koji nije previše težak, način da se igrači uključe u celokupni tok igre.
Ono što mi se ne sviđa jeste činjenica da igra dozvoljava čuvanje samo u veoma unapred određenim tačkama i to isključivo pokretanjem specifične sekvence, i – na moje zadovoljstvo – dok svaki dan ima „online“ i „offline“ deo, ne možete napustiti igru tokom offline dela koliko ja mogu da zaključim. Jednom kada odlučite da sačuvate online deo, vezani ste za igranje offline dela. Shvatam da igra ne želi da se igra sa čuvanjem (save-scum), pogotovo zato što su izbore i promene suptilne, ali je jednostavno iritantno kad vam kažu „sačuvali ste igru, ali nemate opciju da sada prekinete.“
Pixel art igre je zadivljujuće detaljan i izuzetno dobro urađen, što je zaista dostignuće. Lako je napraviti dosadnu ili ružnu igru kada se većina radnje odvija na desktopu, ali ne, igra izgleda lepo kroz ceo tok. Sve što se miče je lepo animirano, izrazi lica su sjajni, a iako se igra uglavnom sastoji od statičnih kadrova, oni su lepo izvedeni. Ili, bar poznati.
Muzika i zvuk takođe su veoma cenjeni. Udarci tastera proizvode duboko zadovoljavajući zvuk klika koji će biti poznat svakome ko voli starije tastature, a muzika je konstantno prijatna za slušanje. Zaista sam uživao. Svaki element prezentacije, osim lokalizacije, je na primetan i impresivan način urađen. Ali… znate ono, ta lokalizacija. Uf.
Bilo bi mi zaista teško da preporučim knjigu nekome za koga znam da ne može da čita ili razume. Iz tog razloga, pre svega, teško mi je da izrazim veliku preporuku za S4U… što je šteta, jer vidim temelje dobre visual novel igre ovde. Osećam da bi, da je igra dobila bolje locijalizacione prerade, zapravo bila zabavna umesto frustrirajuće.
Ako vam premisa zvuči dovoljno fascinantno da želite da se probijete kroz nju, ne krivim vas. Ne žalim vreme koje sam potrošio pokušavajući da se probijem kroz nju, a za razliku od mnogih visual novel igara za koje smatram da su previše orijentisane na „novel“ deo, osećao sam da je igra zabavna od početka do kraja. Samo imajte na umu da, u sadašnjem obliku, imaćete problema sa lokalizacijom.