Reči „Life is Strange“ su do sada već poznate, čak iako niste navikli na „2“ koja je stavljena na kraju. Sa različitom, nepovezanom pričom iz prethodne igre koja odlazi u drugom smeru od likova koje smo zavoleli, ovaj nastavak širi novi teren dok čini da ono što je već poznato radi u njegovu korist. „Life is Strange 2“ ili „LIS 2“ koristi žanr avanture u prvom licu veštije nego Dontnod prvi put, pokazujući koliko su njihovi developeri sazreli između igara.
„Episode 01 – Roads“ počinje snažno. „Life is Strange 2“ je igra orijentisana na priču, pa je težak zadatak smisleno govoriti o igri bez spominjanja akcije i događaja unutar same igre. Ima novih protagonista, američki tinejdžer meksičkog porekla Sean Diaz i njegov devetogodišnji brat Daniel, koji žive u južnom Sijetlu. Kada se desi događaj koji im menja život rezultujući time da jedan od braće razvije moći slične Maxu (ali, kao i ostatak igre, one su drugačije nego ranije i mnogo manje uključene), oni se nalaze u bekstvu, putujući ka jugu prema meksičkoj granici.
Ovo je igra koja je svesna svog okruženja na način na koji prva to nije bila. Ovo mislimo dvojako. Prvo, u najvećem delu, tinejdžeri zvuče kao stvarni ljudi umesto onoga što hipsterski vanzemaljci pokušavaju da provuku kao ljudska bića. Naravno, slušanje Chloe kako kaže „hella“ bio je deo šarma prvog dela, ali „Life is Strange 2“ nam donosi autentičnost u dijalozima. Drugo, i važnije, ova igra je kreirana kao vremenska oznaka, ne da bi se označila lošim rečnikom, već kao svesna refleksija trenutnih tenzija u američkom društvu. Uvodna sekvenca nije bila previše suptilna, ali je uspela da pokaže efekte sistemskog rasizma bez da kaže ijednu reč, te je prikazala kako život, za one koji su targetirani, može da se promeni od relativno netaknutog do nepovratno promenjenog u trenutku.
Pisanje dokazuje svoju poentu ekstremno jasno u nekoliko scena nakon toga, naročito u jednoj sceni koja bi alternativno mogla da ispadne ili teška ili naznaka toga koliko nisko je Amerika pala. Kako jedan podcaster nalik Travisu McElroyu kaže kasnije u epizodi, „Sve je politika, Sean.“ Međutim, bez obzira na politiku, priča organski gradi bratsku vezu između likova, pri čemu Daniel uči od Seana šta je prihvatljivo ponašanje. Ponekada bismo se stresli nad Seanovom uobičajenom okrutnošću ka svom mlađem bratu, ali braća su takva, a veza koju grade između sebe od ovog trenutka pa nadalje ne može biti ona koja uključuje dvojicu braće koja se koškaju bez ikakvih stvarnih problema.
Ako bismo rekli išta više o zapletu, samo bismo mu oduzeli na težini, osim ako kažemo da se tempo pomalo gubi. Nakon inicijalne sekvence naslova tempo usporava, ali se ponovo ubrzava i ostaje snažan u sredini i na kraju, što je dovoljno da oprostimo ovoj igri, ceneći priču koju je tempo pričao dovoljno da zaboravimo malo usporavanja u međuvremenu. Napetost je bila drugačija od Maxinog sveta u njenim prvim epizodama, pa bismo uporedili prve epizode „LIS 2“ sa originalnom sezonom „The Walking Dead“ kojima više nallikuju nego prvoj igri, osim zombija (bez obzira na to kako se Daniel oseća po tom pitanju). Delovale su više odraslo, a neposrednost problema likova ne može se rešiti, već samo pogoršati, novootkrivenim moćima.
Oni koji očekuju i žele da „LIS 2“ bude identično ista igra kao i prethodna, mogu biti razočarani pošto nema školske i srednjoškolske drame. Međutim, mi smatramo da to nije fer, pošto Dontnod nije obećao da će nam doneti istu priču, samo da će nas ponovo odvesti u taj svet. Definitivno je delovalo kao svet u Arcadia Bay, sa ili bez naznaka koje upućuju na originalni serijal. Moći su za sada manje uključene u priču, ali mislimo da je prva igra imala tu lošu naviku da se oslanja na moći, dok ovde deluje kao da moći pomažu priči a ne obrnuto.
Animacija je očišćena u odnosu na „LIS 1“, čineći da pozadine izgledaju još divnije nego ranije, a srećom očišćeni su i modeli likova iz originala. Sada ljudi, u većini slučajeva, izgledaju kao da se uklapaju u svet u kojem žive, što potpuno iskorišćava predivne pejzaže pacifičkog severozapada. Kontrole su poznate, bez Maxinog praćenja vremena, a Seanovo crtanje je interesantna nova mehanika u kojoj smo uživali više nego u Maxovoj kameri. Muzika nas nije mnogo privukla kao ranije, ali Maxov i Seanov ukus za muziku je različit, a mi smo bliži tome da smo nalik ćudljivim hipster tinejdž belim devojčicama nego tome da smo (i dalje ćudljivi) tinejdž meksičko-američki dečaci druge generacije.
Sve u svemu, „Life is Strange 2“ nije samo bolja igra nego što smo to očekivali, već verujemo da bi bila pravi pogodak čak i da niko nikada nije čuo za prvu igru. Ona je predivna, sa mehanikama koje su unapređene u odnosu na originalnu igru i izborima koji imaju više smisla nego ikada. Bili smo razočarani krajem u prvoj „Life is Strange“ igri – zaplet je delovao kao da je pobegao sam sebi, kao da igra nije bila potpuno isplanirana kada je prvo poglavlje objavljeno – ali smo verovali da to neće biti slučaj i sada. Želimo da znamo šta se desilo Seanu i Danielu, čak iako nas to saznanje bude bolelo, a to je prava definicija odličnog pripovedanja.