Na prvi pogled, teško je razumeti privlačnost Ghostpie. Statične slike izvan konteksta, poređane pored zadivljujuće umetnosti vizuelnih romana poput onih iz Otomate-a, živahne energije kao što je prisutna u igrama poput Danganronpa, ili čak nezavisnih projekata poput Sweetest Monster ili Corpse Factory, i zaista je teško razumeti zašto bi PQube odabrala baš ovo da lokalizuje.
Ipak, PQube nije stranac kada su u pitanju vizuelni romani. PQube nam je donela Root Letter, Root Film i Bustafellows. Jedini interni projekat koji je PQube dosad razvio je kombinacija vizuelnog romana i puzzle igre koja ima najizvanrednije fan service… vrstu koju i sam želim u svojoj likovnoj umetnosti. Ovaj tim ne radi dovoljno u prostoru vizuelnih romana (molim vas da razgovarate s Koei Tecmo o lokalizaciji igara iz Ruby Party serijala), ali poznaje žanr. Zato je tako iznenađujuće videti ime ovog tima u vezi sa Ghostpijom.
To je sve dok ne sednete da zaigrate igru. Tada ćete shvatiti da ova igra zaslužuje mnogo više nego što će dobiti.
Ghostpijin dečji estetik knjige je divan u kontekstu. Takođe se koristi na pametan način koji obogaćuje priču. Ghostpia se odvija u gradu naseljenom isključivo duhovima. Tačno 1028 duhova, da budemo precizni. Ovi duhovi se tope tokom dana, ali se ponovno rađaju noću. Polako, tokom milenijuma, gube sećanja na stvari, ali i dalje vode život na način koji je potpuno normalan.
Često deluje slatko. Likovi se upuštaju u avanture karakteristične za dečje knjige, prepiru se na način koji je savršeno prikazan u dečjim knjigama („Smrdiš na staro mleko! Operi se! Kaki!“). Osim toga, muzika koja zveči je vesela i razdragana. To bi mogla biti scena iz epizode neke dečje emisije (ili šta god deca danas gledaju. Nemam decu i ovo definitivno nije moje područje).
Ali to je kontrastirano sa nekim stvarima koje počinju da deluju zaista jezivo. Za početak, postoji neka vrsta putovanja koje svi glavni likovi svesno ne pamte. Čini se da bi to moglo biti veoma neprijatno iskustvo. Niste sigurni da želite saznati više o tome. Takođe postoje pukotine u ličnostima grupe, a ceo grad vodi crkva autoritarnog tipa, čija zgrada baca dugu senku na populaciju. Nikad nije dobar znak kada se takva crkva pojavi. Oh, i tu je i velika bomba koja samo tu stoji, u gradu, očigledno sletela ali nije uspela da eksplodira.
Bilo bi grehota da otkrijem više detalja o zapletu i pokvarim vam iznenađenje, ali može se reći da se kontrast između slatke estetike dečje knjige i dela muzičke podloge neće izgubiti kod onih koji dublje istražuju teme igre. Ghostpia snažno deluje. Obuhvata širok spektar tema, od relativno jednostavnih (prijateljstvo, usamljenost, teskoba) do dubljih filozofskih pitanja („Šta zapravo predstavlja utopija?“). Iako nije esej poput onih koje bi napisao Žan-Pol Sartr, jezik je pristupačan i jednostavan, ali Ghostpia iznenađuje igrače svojim duboko razmišljenim trenucima koji se kombinuju s emotivno snažnim scenama.
Ovo je samo prva sezona Ghostpie, ali to može biti malo zavodljivo. Prvobitno sam mislio da to znači da je u pitanju prva epizoda od pet ili slično (tj. pričanje priče u stilu igara kompanije Telltale), ali u ovom prvom izdanju dobijate prve pet epizoda (koje čine prvu sezonu), sa samo jednom sezonom koja je trenutno planirana. Drugim rečima, dobijate kompletan luk od samog početka, pa se spremite za prilično dugo čitanje prema standardima nezavisnih vizuelnih romana. Ovo je igra koju nisam mogao da igram predugo u jednom sedenju, ne zato što nije bila uzbudljiva, već zbog intenziteta disonance koja se oseća kroz muzičku podlogu i CRT stil prezentacije. Sa takvom brzinom igranja, osećao sam da priča dobro ispriča svoju priču bez da previše zauzima vreme, i dugo je bila prisutna na mom Nintendo Switch-u.
Jedina stvar koja mi se zaista nije svidela kod Ghostpie je izuzetno sitna, imajući u vidu samu igru. Iako ova igra apsolutno nema „gejmplej“ – čak ni mogućnost donošenja odluka u dijaloškim granama, već je čista kinetička knjiga – korisnički interfejs je loš. Da biste proverili dnevnik ili se vratili na prethodne rečenice, morate koristiti kontrolni džojstik. Iako to može zvučati nevažno, funkcioniše poput funkcije premotavanja unazad. To znači da je lako preskočiti liniju koju ste tražili. Ovo je veoma mala kritika, imajući u vidu da nema rizika od „game over“ ekrana, ali ipak. Začuđen sam što developeri nisu smislili bolju kontrolnu šemu za kinetički vizuelni roman.
Definitivno se vraćam za drugu sezonu Ghostpie. Nije samo stvar u tome što ova igra deluje čudno. Čudne estetike ima u izobilju. Ono što Ghostpia radi je da svrsishodno koristi tu čudnost i koristi je da pojača dirljivu i duboku priču. Počeo sam sa ograničenim očekivanjima, ali sam bio temeljno impresioniran. PQube je ovde izabrao pravog pobednika (barem u umetničkom smislu, ko zna koliko će primeraka prodati).