Kao i većina nastavaka, A Plague Tale: Requiem pokušava da pruži veće, bolјe, ambicioznije iskustvo od njegovog prethodnika. I uglavnom to čini.
Nakon nekog vremena nakon događaja iz A Plague Tale: Innocence, Requiem otkriva da Amicia čini sve što može da njenom mlađem bratu Hugo-u pruži život koji zaslužuje. Pogođen makulom, njegova sklonost da privlači i kontroliše pacove kad god je pod stresom, međutim, dovodi do toga. Ali sa novom postavom likova koji nude podršku, Amicia nije u tome sama. I zajedno, možda, samo možda, oni će pronaći lek koji traže.
Nakon napetog uvoda koji vas brzo dovodi do brzine sa njegovom osnovnom stelt mehanikom, ubrzo smo se zatekli da postaje prilično dosadno i frustrirano sa A Plague Tale: Requiem. Kao i njegov prethodnik, ovde provodite dosta vremena šunjajući se, pokušavajući da se sklonite s puta čuvarima. I dok je stelt mehanika solidna, nije izuzetna. Traženje ili stvaranje mogućnosti da se provučete je red dana: koristeći vašu praćku, lako možete da skinete čuvare ako su im glave otkrivene, ali inače ne vredi pokušavati da se borite protiv njih.
Međutim, postoje neki napredak kada je u pitanju mehanika. Ako uzmete bodež, na primer, možete odmah da ubijete sve vojnike osim teško oklopnih vojnika iz neposredne blizine. Sada možete trenutno da omamite i većinu neprijatelјa, ako imate vremena da završite vaš napad. Ali u ranim satima igre, sa ograničenim mogućnostima, količina skrivenosti koja je uklјučena ubrzo postaje dosadna. A onda naiđete na pacove. Toliko pacova. I oni ne čine stvari zabavnijim.
Još jednom, pacovi su ovde smrtonosni. Ako samo maknete jednu nogu iz mrlјe svetlosti kada su oni u blizini, velike su šanse da ćete biti izgriženi do smrti. I tako predugo, ili se šunjate okolo, manipulišete svetlom da biste mogli da se probijete kroz područja zaražena pacovima, ili kombinaciju oba. Ne bi bilo loše da kontrole nisu tako nezgodne. Amicia može da koristi alhemiju za ispalјivanje hitaca različitih tipova, ali prebacivanje između njih može da bude malo muka. I lonci se takođe brzo unose u mešavinu. Sve to izgleda kao puno posla samo da biste prešli od A do B.
Na kraju dosežete određenu tačku u A Plague Tale: Requiem, gde vam je konačno dat prostor da udahnete. Još uvek postoje trenuci skrivenosti sa kojima se treba suočiti, i zaista mnogo pacova, ali oni su razmaknuti sa drugim elementima igre koji su uneti u mešavinu. Oseća se bolјe uravnoteženo, a priča zaista počinje da napreduje. Od tog trenutka, vaše mišlјenje o igri će se verovatno značajno pobolјšati. Čudna frustracija će podići glavu, ali neće vam biti toliko stalo.
Nijedan pojedinačni element igranja ovde nije posebno poseban, ali kada se kombinuju na efikasan način, A Plague Tale: Requiem postaje neverovatno zanimlјiv. Krenućete na tragove, istražujući živopisna okruženja pre nego što naiđete na čuvare pored kojih treba da se provučete, a možda i da se na tom putu nađete licem u lice sa hordom pacova. I pored toga što Amicia ima više trikova u rukavu, saputnici sa kojima ponekad nađete sebe imaju njihove jedinstvene sposobnosti koje takođe možete da zamolite da ih koriste. Ne možete da se borite, ali zašto da ne zamolite obučenog vojnika, potpuno opremlјenog, da ubije protivnika umesto vas?
Kada se od vas očekuje da se borite sami za sebe, A Plague Tale: Requiem je možda najgori. Oni bodeži koje smo ranije spomenuli koji vam omogućavaju da ubijete većinu neprijatelјa? Oni su samo za jednu upotrebu i prilično su retki. Amicia takođe uzima samostrel na njenim putovanjima, ali odbija da nosi mnogo municije za njega. I tako vaša praćka ostaje vaš primarni alat za otklanjanje neprijatelјa, i jednostavno nije baš zabavno koristiti je. Konačno, kada ste primorani da uđete u borbu, često ćete samo trčati okolo, pokušavajući da gađate objekte u okruženju da biste dobili prednost dok vas vojnici bezumno progone.
Ipak, zbog spektakla A Plague Tale: Requiem vredi istrajati kroz frustracije. Ovo je igra koja najvećim delom zaista izgleda kao igra sledeće generacije, sa samo povremenim napadima loše sinhronizacije usana koji uništavaju fenomenalan nivo uranjanja. Okruženje je raznoliko i zaista foto realistično, zbog čega vam vilica ponekad pada. Ali ono što zaista impresionira su pacovi. Iako se i dalјe kreću na nezgodan način koji nije ubedlјiv, činjenica da ih ima toliko može samo da vam naježi kičmu.
Tokom mnogih susreta u kojima probijaju zidove i druge strukture poput nezaustavlјive sile, vaše srce zaista kuca. U ovim trenucima, sve što možete da uradite je da bežite i nadate se da ćete moći da pobegnete od njihovog gneva. Videti stotine, ako ne i hilјade, pacova kako izbijaju iz zemlјe i kidaju zgrade kao što su hramovi dok bežite da spasete vaš život, redak je trenutak koji je moguć samo na najnovijim konzolama i PC-ima. Oni su možda neki od najupečatlјivijih trenutaka u igri, osim nekih ritmova priče koji će ostati sa vama.
Ti zvezdani vizuelni prikazi i veliki broj pacova na ekranu imaju njihovu cenu. Igrajući PS5 verziju A Plague Tale: Requiem za recenziju, otkrili smo da je brzina kadrova redovno opadala. Priroda igre znači da nije sve toliko problematično, ali ometa. Isto se može reći i za mucanje koje je povremeno prisutno. Ako vam takve stvari smetaju, možda ćete želeti da sačekate da vidite da li su ispeglane nakon lansiranja. Isto važi i za greške. Susreli smo se sa mnogo toga dok smo igrali, uklјučujući i onu koja nas je primorala da ponovo počnemo od početka poglavlјa.
A Plague Tale: Requiem nadmašuje njegovog prethodnika na mnogo načina. Nјegova priča, na primer, uspeva da bude još zanimlјivija i dirlјivija, dok brojna pobolјšanja igranja čine je dublјom i raznovrsnijom. Šteta je samo što njegova prva četvrtina nije bolјeg tempa, previše se oslanja na to da manipulišete pacovima sa svetlom, i da njegove borbene sekcije jednostavno nisu zabavne. Dodajte bezbroj problema sa performansama i grešaka, i dobićete igru koja pomalo gubi njen fenomenalni potencijal, ali je i dalјe veoma vredna igranja.