Novo u ovoj verziji je prilagodlјivi mod fotografije, koji vam omogućava da snimate prelepe slike živopisnog okruženja kroz koje putujete, žiro nišanjenje, tako da možete intuitivnije da vodite rakete i promene u scenariju igre, glasovnoj glumi i među scenama. Nepotrebno je reći da to nije samo jednostavan port. Iako Sea of Solitude: The Director’s Cut govori dirlјivu priču, igra u vezi s njom malo čini iskustvo potpuno prijatnim.
Kay je glavna junakinja Sea of Solitude: The Director’s Cut, mlada žena koja sebe doživlјava kao čudovište. S mamom i tatom koji se međusobno hvataju za gušu i dok je njen brat maltretiran, njen život je u previranju i oseća se kao da je za sve kriva. Ni njena veza sa dečkom nije sasvim zdrava. U igri su svi ovi likovi takođe prikazani kao čudovišna stvorenja, mada u znatno većoj meri od naše male Kay – mada ona takođe naiđe na njenog ličnog demona koji joj s vremena na vreme blokira put.
Sea of Solitude: The Director’s Cut, onda, ima neotesan i vrlo vizuelni način prikazivanja Kay-inog sveta. Uz sva čudovišta i kontrast između tamnog i svetlog, postoji i činjenica da je svet potoplјen u vodi – Kay pokušava da se održi na površini. Ovo je devojčica usred depresije i nije jedina. Naizgled svi oni oko nje takođe prolaze kroz njihove sopstvene borbe, mada je Kay dovolјno jaka da pokuša da im pomogne. A možda, samo možda, rešeći njihove probleme, i sama će pronaći neku sreću.
Kratka narativna avantura sa vremenom od oko tri do četiri sata, Sea of Solitude: The Director’s Cut pokušava da stvari budu različite. Ponekad ćete se voziti brodom oko potoplјenih kuća, a zatim biste se možda iskrcali da biste pešice istražili neke od njihovih krovova ili unutrašnjosti, sve vreme izbegavajući mračna čudovišta koja lutaju vodama ili iskvarene duše pune mržnje. Kao takvi, treba izvršiti nekoliko lakih platformisanja i nekoliko jednostavnih zagonetki koje treba rešiti koje uklјučuju pronalaženje izvora svetlosti pre nego što koriste njihove zrake da bi rasterali tamne sile.
Sa stanovišta igranja, neke od najizazovnijih scena u Sea of Solitude: The Director’s Cut su one u kojima vas progone mračni entiteti ili nasilnici. Moraćete da pronađete siguran put pored njih da biste ili došli na sigurno ili prikupili tračke svetlosti potrebne za borbu protiv njih, ali to često nije lak ili prijatan zadatak. Okliznite se i okružiće vas, proganjajući vas dok ekran postaje sve tamniji i tamniji. Sledi neuspeh, ali na sreću, blagi kontrolni punkt znači da nikada nećete izgubiti mnogo napretka.
Nasuprot tome, ostatak igre je šetnja. Prilično je linearno, a ako se zaglavite, možete da ispalite baklјu u bilo kojoj tački koja vam pokazuje put do vašeg sledećeg cilјa. Greška je možda jednostavna – često se osećate više kao putnik nego kao igrač. To takođe znači da kada se priča završi, malo je razloga za povratak ako niste kolekcionarski fanatik. Postoje boce za sakuplјanje i ptice za ubijanje, a prve sadrže i poruke koje malo zaokružuju narativ igre.
Nakon samo sat vremena ili više sa Sea of Solitude: The Director’s Cut, postalo nam je dosadno njegovo jedrenje i istraživanje i često smo bili frustrirani njegovim mračnim, dečjim entitetima. Ali nastavili smo jer smo već bio uložen u njegov narativ, i zajedno sa zanimlјivim vizuelnim stilom ima i divan soundtrack. Nismo naišli na ništa zbog čega smo želeli da isklјučimo igru i da joj se više nikada ne vratimo, ali u isto vreme se nismo zabavlјali. Možda je to poenta s obzirom na temu, ali sumnjamo u to.
Ako uživate u narativnim avanturama praćenim opuštenim igranjem, možda ćete želeti da isprobate Sea of Solitude: The Director’s Cut. Međutim, oni koji vole njihova složenija iskustva, kako u igračkom smislu, tako i u narativnom, možda žele da misle drugačije. Sea of Solitude: The Director’s Cut povlači žice srca, ali to radi kao tup instrument, dok radnje koje izvodite prelaskom od A do B retko zabavlјaju kako bi trebalo.