Iako se smatra osnivačem žanra „preživljavanje horora“, jedina strašna stvar u vezi novih „Resident Evil“ igara je koliko je besramno pretvoren u još jedan od akcionih serijala – kao da je nekako zaražen nekom bizarnom verzijom virusa Umbrella korporacije. Naročito očigledni primeri toga su Resident Evil 5 i 6. Iako su ove igra ponudile neke od naših omiljenih likova, osećaji neizvesnosti i napetosti dok ih igramo više uopšte ne postoje. Prepoznajući ovaj problem, umovi koji su bili zaduženi za produkciju ovog serijala napravili su svestan napor kako bi se vratili onome što je „Resident Evil“ učinilo ikonom sveta igara, a mi možemo da potvrdimo da je „Resident Evil: Biohazard“ ubedljivo najbolja igra ovog serijala par godina unazad – ako ne ikada.
„Resident Evil 7“ počinje predstavljanjem novog heroja u serijalu – čoveka po imenu Ethan Winters – koji dobija misterioznu poruku od svoje žene, Miae, koja je nestala pre 3 godine. Sa instrukcijama da dođe u izmišljeni grad Dulvey, Luizijana, kako bi je pronašao, Ethan u žurbi putuje na adresu koja mu je data i nailazi na napuštenu plantažu koja pripada porodici Baker. Međutim, u toku istraživanja imanja, on će otkriti da se u Dulveyu dešava mnogo više nego što iko shvata.
Resident Evil 7: Biohazard
Izolacija. Tama. Neverica. Brojčano nadjačan. Bombardovali su nas svim ovim elementima od samog početka „Resident Evil 7“, što je podesilo ton koji će vas pratiti u toku cele igre. Veliki udeo u tome ima činjenica da se po prvi put u serijalu koristi kamera iz prvog lica. Na isti način na koji se u „Resident Evil 4“ koristi tradicionalnija kamera iz trećeg lica „preko ramena“, što je dočekano pohvalama, ova odluka ponovo menja celokupnu dinamiku toga kako se osećate u „Resident Evil“ igri. Osećali smo kako napetost raste svakim narednim korakom kroz dom Bakerovih, dok nam je jezivo okruženje – osakaćene lutke, trulo meso i bube svuda unaokolo – teralo jezu u kosti.
Resident Evil 7: Biohazard
Neka od ovih osećanja dolaze direktno iz estetike igre. Prigušeni zemljani tonovi masivne plantaže Bakerovih jednostavno „vrište“ trulež i raspadanje, a svaka zgrada na imanju – kojih ima nekoliko i zaista su velike – poseduje neku sebi svojstvenu temu. Ambari, staklenici i kuće za goste svi poseduju tajne, i zahtevaće pažljivo istraživanje ukoliko želite da ih otkrijete sve. Sve ovo, naravno, ukoliko ste dovoljno hrabri da istražujete, pošto nikada ne znate šta se krije iza svakih zaključanih vrata.
Jedina stvar oštrija od vizuelnog aspekta igre je audio dizajn. Iako dijalog definitivno nije vredan Oskara, s vremena na vreme podsećajući na B film, glumci koji su pozajmljivali glasove su izvukli najbolje iz njega – naročito južnjačkim akcentima porodice Baker. Zvuci oluje koja bubnja o zidove zgrada, nevidljivih neprijatelja koji puze unutar zidova, Ethanovo teško disanje nakon borbe, pa čak i krckanje koje prave njegove cipele dok polako pokušava da se prikriveno kreće samo dodaju nivoe detalja kako bi vas uvukli u igru.
Resident Evil 7: Biohazard
Još jedan element koji naglašava atmosferu horora je činjenica da se na početku igre priča razvija sporijim tempom. Prvog NPC-a (karaktera, lika) sreli smo tek nakon pola sata igranja, dobili prvo oružje/sreli prvog neprijatelja nakon sat vremena, a suočili sa prvim bio-organskim oružjem (BOO) tek dva sata nakon početka. Ovo je uspostavilo atmosferu zbog koje smo se plašili sopstvene senke i vikali na ekran televizora u trenucima kada su scene prepada, po kojima su prvobitne igre poznate, konačno prikazane u punoj snazi sa užasavajućom porodicom Baker. Ovo je aspekt u kojem se „Resident Evil 7“ pokazala u najboljem svetlu: ona hoda po izuzetno tankoj liniji između istočnih elemenata horora (raspoloženje, atmosfera, napetost) i zapadnih (krvoproliće, odvratnost, prepadi) kako bi pružila iskustvo koje podseća na ranije igre u serijalu, što iz ličnog iskustva možemo da potvrdimo.
Resident Evil 7: Biohazard
Ovaj tempo je takođe značio da nismo mogli da prestanemo da igramo. Kada su pitanja u vezi porodice Baker počela da se gomilaju – iako su neki od odgovora bili pomalo predvidljivi zbog veze sa prethodnim igrama iz serijala – nismo mogli da se odvojimo od upravljača (džojstika), što je još jedan znak sjajne horor igre. Iako smo par puta bili blizu toga da se uneredimo zbog toga što ne znamo šta nas čeka na kraju hodnika, morali smo da rešimo misteriju, bez obzira na cenu. Poneki odgovori došli bi iz intenzivne borbe protiv bossa u skučenom prostoru, dok se neki drugi kriju iza sjajno osmišljenih slagalica koje služe i za smanjivanje napetosti koju smo često osećali u toku istraživanja. Jedina mana svega ovoga je što, znajući kako će se sve završiti, sve ovo umanjuje uživanje ukoliko odlučite da počnete ispočetka, pa čak i na napornom „Madhouse“ nivou težine koji otključavate nakon prvog uspešnog prelaženja igre.
To što se naracija gradi polako kao dodatni bonus ima i to što daje ogromnu težinu najvećim trenucima onda kada se oni dese. Videti prvo bio-organsko oružje (BOO) bilo je zaista zastrašujuće iskustvo, i umesto da Capcom nakon toga na nas šalje ogroman broj neprijatelja koji ćemo jednostavno izrešetati, ili nam od samog početka da automatsku pušku, od njega su napravili susret u kojem će greške biti kažnjene, što postavlja ton koji sve borbe u ovoj igri imaju.
Resident Evil 7: Biohazard
Za razliku od Leona, Chrisa ili ostalih protagonista ranijih „Resident Evil“ igara, Ethan nije obučeni junak, te su stalni oprez i čuvanje municije najvažnije stvari pri svakom susretu sa neprijateljem. Skupljanje rasejanih metaka, pažljivo nišanjenje, oslanjanjanje na hladna oružja ili čak bežanje – sve su to održive strategije kada municije ponestane a vaši neprijatelji i dalje dolaze. Ethan ne može jednostavno šutnuti neprijatelja iz okreta i smrskati mu lobanju; u stvari, bez nadogradnje, neće preživeti više od par udaraca bilo kog neprijatelja, pretvarajući svaki sukob u istinski stresan trenutak dok se borite za život.
Resident Evil 7: Biohazard
Kad smo već kod nadogradnje, sada je pravo vreme da pomenemo jedinu pravu zamerku za „Resident Evil 7“, a to je sistem inventara u igri. Upravljanje inventarom bio je naporan posao u bilo kojoj igri „Resident Evil“ serijala, ali ova igra definitivno nosi titulu najgore u tom smislu. Ethan ne može da nosi puno stvari, što je razumljivo iz već objašnjenih razloga. U toku igre možete naći skrivene, veće rančeve koji dodaju četiri dodatnih mesta vašem inventaru, ali ono što mi smatramo velikim problemom je da novčići koje skupljate, fotografije koje pokazuju lokacije blaga, kao i kritični predmeti poput ključeva i kartica zauzimaju potpuno istu veličinu prostora kao municija i oružje. Postoji mnoštvo različitih ključeva koji se koriste u domu Bakerovih te, iako možete ostaviti predmete u povezane sanduke municije, ne znajući tačno koji ključ vam treba može značiti da ćete imati problema da uskladite sve, što se nama desilo. Ovo je bio veliki problem u prvobitnim igrama, ali je popravljen u „Resident Evil 4“, gde su predmeti zauzimali logičnu veličinu prostora u inventaru, u zavisnosti od svog oblika i veličine. Nije nam jasno zašto se „Resident Evil 7“ kreće unazad u pogledu stvari koje su rešene još u „Resident Evil 4“, ali smo proveli previše vremena u inventaru pošto je upravljanje njime postao naporan posao.
Resident Evil 7: Biohazard
Još jedna zanimljivost u vezi „Resident Evil 7“ je da, ukoliko igrate na PlayStation 4 i posedujete PlayStation VR set, imate priliku da je igrate u VR. Jednostavno uključite VR podršku u opcijama na meniju, i odjednom ćete se naći u Ethanovim cipelama. Iako nismo odigrali celu igru u VR modu, moramo priznati da se u par sati koje smo proveli igrajući u VR-u pokazala kao najbolje predstavljanje VR-a koje smo do sada imali prilike da isprobamo.
Resident Evil 7: Biohazard
Istraživanje plantaže Bakerovih koristeći VR set je još strašnije nego inače. Štaviše, iako se priča odigrava isto bilo da koristite VR ili ne, i iako smo znali šta će se desiti, prolazila nas je jeza dok smo bili zadubljeni u tu atmosferu. Samo se nadamo da će u budućnosti dodati opciju da ciljamo koristeći desni kontroler, umesto da moramo da pokrećemo glavu, i da ćemo dobiti predstavu (predstavljanje) celog Ethanovog tela umesto samo ruku koje plutaju u vazduhu. Osim tih malih zamerki, ovo je fini bonus za vlasnike VR opreme za PS, ali definitivno nije neophodno da bi se uživalo u ovoj igri.
„Resident Evil 7“ je verovatno prva od igara iz 2017. godine koju morate kupiti. Ukoliko ste fan „preživljavanje-horor“ žanra, prepoznaćete koliko je ovo veliki povratak u formu za Capcom-ov legendarni serijal, i biti podjednako oduševljeni i prestravljeni atmosferom i nivoom uključenja koje ovo iskustvo pruža. Naraciju pokreće par autsajdera u obliku Ethana i Miae Winters za koje ne možete da ne navijate, a misterija plantaže Bakerovih držaće vas uz igru dugo nakon što izgubite glas od vrištanja na ekran. „Resident Evil“ se vratio – i ne znamo da li može biti išta bolji.