Izdanje Praey For The Gods je još jedna korisna prilika da se naglasi da nisu sve indi igre maštovite, jedinstvene umetničke kreacije. Mnoge od njih su neinspirisane i jure klonove koji se gotovo ne razlikuju od desetina drugih, sličnih igara. Ili to ili očajnički pokušavaju da kopiraju drugi, mnogo poznatiji naslov.
Ako ste ikada igrali PlayStation klasik Shadow Of The Colossus, onda ćete u trenutku kada počne prva boss bitka u Praey For The Gods shvatiti koliko je ovo besramna kopija. Zatim postoji trenutak malo kasnije kada sakupite tkaninu za jedra koju možete da koristite kao zmaj jedrilicu, i shvatite da igra takođe zaista želi da bude Zelda: Breath Of The World.
AAA igre sa velikim budžetom mogu da budu jednako očigledne u smislu odakle crpe njihovu inspiraciju, ali automatska odbrana za indie igre je to što ih prave mali timovi entuzijastičnih fanova. U ovom slučaju, Praey For The Gods je delo prvenstveno samo troje lјudi, što je iskreno zapanjujuće s obzirom na obim i ambiciju igre. Nažalost, to ništa ne čini da bi igra postala prijatna.
Ako ime Praey For The Gods zvoni, to je verovatno zbog toga što ga Bethesda maltretira da bi se zvalo Prey For The Gods. Pošto Bethesda poseduje zaštitni znak za ime Prey, počeli su da teraju svakoga ko je koristio tu reč kao deo imena njihove igre da je promeni, baš kao što su uradili sa rečju Scrolls. Što je jednostavno užasno, ne samo zato što ako postoji neko ko bi trebalo da preti tužbom zbog Praey For The Gods, to je Tim Ico.
Priča se ovde vrti oko pokušaja da se uništi osam bogolikih bića na zaleđenom ostrvu, koje je vaš glavni lik u vikinškom stilu odlučio se da obuče u majicu kratkih rukava. Ovo je više greška nego što prvo zamišlјate, pošto cela igra funkcioniše kao snežna područja Breath Of The Wild, tako da ste stalno u opasnosti da se smrznete do smrti, kao i da umrete od gladi i umora (popravlјeno od strane odlaska na spavanje, ali samo ako možete da konstruišete nešto na čemu ćete da spavate).
Ovi elementi za preživlјavanje se protežu na vašu opremu, od kojih sve ima ograničen životni vek, čak uklјučujući i stvari poput udica u Zelda stilu. Ceo ovaj aspekt postaje skoro trenutno zamoran, pošto su resursi u nedostatku i dok postoji impresivno veliki otvoreni svet, u njemu nema ničeg drugog od interesa osim bogova, od kojih svaki funkcioniše kao džinovska boss bitka.
Nailazite na više manjih neprijatelјa na putu, ali ako vam se nije dopalo lomlјivo oružje u Breath Of The Wild, mrzećete ovo, jer ne samo da se brže lome, već čine i manje štete što su slomlјenija, što znači da borbe protiv čak i najnižeg nivoa neprijatelјa mogu da se vuku godinama ako vas uhvate u lošem trenutku. Čak i ako ste dobro opremlјeni, blisk borba je nezadovolјavajuća nejasna i spužvasta, tako da brzo naučite da je izbegavate ako je ikako moguće.
Shadow Of The Colossus je ponekad kritikovan zbog činjenice da njegov otvoreni svet gotovo da nema drugih elemenata igre u sebi, osim samih boss bitaka, što je potpuno tačno, ali promašuje poentu da je svrha pejzaža da postavi ton i atmosferu – ne oslobađa neprijatelјske logore od ikonama ispunjene mape.
Vizuelno pripovedanje Shadow Of The Colossus mape je daleko upečatlјivije od teturanja po hladnoći, pokušaja da gađate jelena iritantno nepreciznim lukom i strelom, i Praey For The Gods bi bio mnogo bolјi bez ikakvog elementa opstanka uopšte.
Druga zamerka protiv Shadow Of The Colossus su njene čudne kontrole bez trenja, koje imaju za cilј da naglase da je glavni lik nespretan i neiskusan, i potpuno izvan njegove dubine. To ne izgleda relevantno za glavnog lika Praey For The Gods, ali je teško reći da li igra pokušava da oponaša isti stil kretanja ili je slučajno nezgodna i ne reaguje.
To znači da se, kao i Shadow Of The Colossus, sve svodi na boss bitke, koje… nikada nisu toliko prijatne koliko bi trebalo da budu. Većina je prilično dobro dizajnirana, sa razumnom količinom raznolikosti dok se suočavate sa relativno jednostavnim dvonožnim čudovištima i čudnijim stvorenjima kao što su leteći kostur i džinovski crv koji mora da se pobedi korišćenjem posebnih tornjeva koji se uzdižu iz zemlјe.
Bez obzira na to kako stignete tamo, svi boss-evi se poražavaju na isti način, penjući se preko njihovih tela da bi aktivirali čudne, pneumatske uređaje koji efikasno deluju kao prekidač za isklјučivanje. Problem je u tome što kontrole ostaju jednako pokvarene i nepredvidive kada se penjete na boss-a kao i bilo gde drugde, jer više puta padate bez očiglednog razloga, čak i kada još uvek imate dovolјno izdržlјivosti.
Ovo je još više otežavajuće jer kad god padnete na zemlјu – bilo da se borite sa boss-evima ili se samo penjete po okolini – počinjete igru ruskog ruleta sa fizičkim motorom, koji ili vas vidi kako ustajete u kratkom roku ili beskrajno lutate okolo na zemlјi kao naplavlјeni Magikarp.
Odvažni indie programeri koji kreiraju igru sa samo tri osobe su veoma vredni divlјenja, ali na kraju dana ovo je još uvek skupa kupovina čiji mnogi propusti ne mogu da se opravdaju.
Praey For The Gods pokušava da uradi previše sa očigledno ograničenim resursima, a krajnji rezultat je težak, frustrirajući posao koji ni u jednom trenutku nije ni blizu da uradi bilo šta tako dobro kao Shadow Of The Colossus, a kamoli da ga pobolјša. Poput lošeg javnog tribute benda, njegovo jedino pravo dostignuće je da još više cenite original.
Dobro:
- Neki od dizajna boss-eva su dobri u teoriji, čak i ako je izvršenje isklјučeno.
- Igra je i dalјe impresivno dostignuće za tako mali tim.
Loše:
- Kontrole koje ne reaguju, isklјučuju svaki delić zabave iz borbe i istraživanja.
- Elementi preživlјavanja samo frustriraju, kao i veliki broj grešaka