Spider-Man je uvek bio zauzet čovek. Ima časove na koje mora ići – ili u slučaju ovog nešto starijeg Petera Parkera, predavati. Ima devojku koju mora videti, prijatelje koje treba proveriti, duga koje kasne za plaćanje, posao koji ne uspeva održati, i između svega toga očigledno beskrajno osećanje dužnosti da čini pravu stvar. Veliki deo njegovog šarma – a Spajdi, od svih superheroja, nije ništa bez šarma – leži u nesavršenosti koja proizilazi iz njegove potrage za balansom nemogućeg rasporeda.
Takođe je, daleko, najdublji izvor dobrog materijala koji svaki pisc Spider-Mana vredan svoje soli zna kako da istraži. To je izvor nekih od najboljih scena iz filmova Sam Raimija u periodu od 2000-ih: mrzovoljni stanodavac gospodin Ditković i mirnodopska ponuda čokoladne torte njegove nezgrapne kćerke Ursule; „Ja sam nešto poput naučnika“ od strane Willem Dafoea tokom obilaska kampusa, koji je postao često memovan; ili u esejima Milesa Moralesa na koledžu ili u kuvarskim poduhvatima Ria Moralesa; ili, kada se vratimo igrama, onaj divan trenutak u zlatnom satu kada Piter šalje poruku Meri Džej dok visi naglavačke iznad grada.
U Marvelovom Spider-Man 2, ove stvari mogu postati malo zgusnute. Spajanje Petera Parkera i Milesa Moralesa, oba Spajdija ovde su nemilosrdno zauzeta, ali ovi tiši trenuci, duboki udasi između akcije, ponekad su progutani ogromnom bukom koja dolazi iz svega ostalog. Sa dvostrukom snagom dolazi i dvostruka odgovornost, što u slučaju Spider-Man 2 uglavnom znači dvostruko više telefonskih poziva, dvostruko više radio emisija, dvostruko više sporednih aktivnosti, iznenadnih zločina, sakupljivih resursa i općih prekida.
Postoji dobra šansa da je sve ovo buka zapravo suština. Priča Spider-Man 2 je na mnogo načina o pokušaju i borbi da se sve postigne, pri čemu su neki prijatelji ili članovi porodice zapostavljeni zbog drugih koji se vraćaju u živote Spajdijeva. Glavni krivac ovde je uvek prokleti Hari Osborn, sin mega-konglomeratnog šefa Oscorp-a i sveprisutnog nametljivog očinskog lika Normana. Ponovno se pojavljujući u Parkrovom životu nakon godina borbe protiv misteriozne bolesti, Hari je odjednom pun elana i pomalo očajan za pažnjom svog starog prijatelja. Pit, koji mu je ponuđen san posao u Harijevoj utopijskoj istraživačkoj fondaciji i preopterećen Spajdi poslovima, više nego srećan da mu to pruži – možda malo previše – i ubacite dodatni faktor Symbiote i možete videti gde se događa naša veoma po knjizi drugi čin, pad zajedništva, i bez previše truda, kako bi sve ovo moglo doći do vrhunca.
U isto vreme kao i sve ovo – rekao sam da je užurbano – Spajdiji moraju da se suoče sa Kravenom Lovcem, vrstom meta-negativca tematskog restorana kao u Rainforest Café-u, koji okuplja komično gigantsku vojsku poslušnika da lovi ostale negativce iz Spajdijevog sveta kao trofeje. To je sve dok ne odluči da je Spider-Man Parkera, a kasnije, poboljšana verzija njega natopljena Symbiotom, krajnji plen za svoj poslednji lov. Zatim se vraća i gospodin Negativ, neprijatelj Milesa Moralesa, i cameo nastupi različitih veličina od drugih neprijatelja – uključujući sjajnu početnu borbu sa Peskom – samo da bi se dodala još malo akcije uz krajnjeg glavnog negativca, Venoma. Ljubitelji stripova posebno vole pridavati poseban značaj tome da njihovi omiljeni likovi dobiju percipirano pošten tretman, ali u Spajdijevom ljudskijem svetu, gde svaki divovski gušter ili čudan iluzionista ima primese melanholije, svaki mega-negativac formiran ili motivisan nekim mračno tragičnim, traumatičnim prošlim, to zaista ima važnost, i brzo kao što su neki od ovih pojavljivanja, ton je, bitno, i dalje na mestu.
Spajdijeva akcija takođe ostaje prava poslastica. U prve dve igre u ovoj seriji bila je izraženo Arkham: velika grupa negativaca se okuplja i formira red za potucanje, uzimajući red za udaranje i trenutno dobijanje kontranapada uz lep baletski izbeg ili malo mreže u lice, sve praćeno raskošno animiranim završnicama. Veći deo toga ostaje isti i ovde – bićete zadovoljni znajući da, bitno, i dalje možete baciti poklopac šahtne rupe nekome u glavu (sa precizno izračunatom neubilačkom silom) – ali sa dodatnim faktorom nastavka ove igre koja ima „2“ u naslovu, to znači da se mora dodati još mnogo drugih stvari.
Ovo je u redu – ljutiti se i tucati stvari i dalje je uglavnom zabavno – ali nalazi se na ivici verodostojnosti za ono što je krajnje priča o heroju dobrice koji se izvinjava nakon što suviše silovito spašava neprijatelje iz požara koje su sami započeli, i takođe je neka vrsta klišea u prvostranim Sony igrama sada, nakon Ghost of Tsushima i God of War. Timovi koji rade na prvom spratu poznati su po tome da se međusobno pomažu u razvoju, vrlo razumljivo, ali opraštanje je takođe prilično očigledno, i lično se nadam da ovaj mehanizam neće ići putem sveprisutnog grappling hooka (prisutan u nekom obliku u Uncharted, Horizon, Ghost of Tsushima, God of War, Ratchet and Clank, Returnal, i naravno Spider-Man), iako bih uživao u prizoru Sackboya koji pritisne štapove da postanu crveni i besno udara glavom u neki komad nameštaja na ekranu.
Ponekad, Spider-Man 2 može se takođe doživeti kao blizak God of Waru koliko i prethodnim Spajdi igrama, pri čemu borba sada uključuje niz velikih, spektakularnih sposobnosti područja delovanja (neophodnih za suočavanje s zaista velikim brojem neprijatelja koji sada dolaze prema vama – iako ponekad ograničava moju sposobnost bacanja poklopca šahtne rupe, što je i dalje najbolji deo), kao i potpuno novi pariranje i, prema mom brojanju, značajno više borbi sa boss protivnicima jedan-na-jedan. Na standardnoj težini, prozor za pariranje je prilično velikodušan – ovo nije Sekiro – i takođe izuzetno dobro najavljen, sa žutim krugom koji vas prvo upozorava, pre nego što crveni signalizira da je stvarno vreme da pritisnete dugme, i opet to ovde funkcioniše: Spider-Man igre su lagane po dizajnu i divno igrive, opuštajuće stvari za vikend zbog održavanja samo lagane do umerene napetosti u borbama.
Postoje neki zastoji, pre svega s problemima koje serija uvek ima. Misije sa MJ se vraćaju, i dok nisu ni blizu loše kao instant-fail sekcije prikradanja iz prvog Spider-Mana, sada daju MJ jedan ili dva jednostavna, Hobitima slična sredstva poput bacanja kamenja za ometanja, i dalje su malo rudimentarne. Tu je razumljiva namera: to je malo sporijeg tempa ponuđeno kao prilika da predahnete između većih akcija, balade posute na pola puta u tvrdom rok setu; i nude MJ priliku za nešto značajniju agenciju i razvoj karaktera oko njenih novinarskih ambicija. Ali ovo su mogli biti narativni trenuci – mirnije, skromnije scene poput one sa slanjem poruka iz prvog dela – koje postižu istu stvar, dok istovremeno koriste bolje delove onoga o čemu se ovaj svet radi. U jednoj sceni blizu kraja, doživljava se prilično depresivno nisko, gde igrate Spider-Man igru, a ipak, na neki način, nalazite se u drugoj video igri gde se borite protiv zombija i pucate u eksplodirajuće bačve sa pištoljem.
Takođe je prilično lako tvrditi da je stealth opcija u Spider-Man 2 generalno malo osnovna. Uvek postoji opcija da jednostavno prošamarate kroz oblasti gde ih srećete – obično u aktivnostima otvorenog sveta ili sporednim misijama – ali šteta je što ne ide mnogo dalje od pritiskanja R3 da biste skenirali koga možete bezbedno umiriti pritiskom dugmeta ili R1 da biste nešto označili za jednostavno ometanje. Ovo je jedan gde poređenja sa Arkham igrama – koje nisu baš nove u ovom trenutku – ne ispadaju previše povoljno, iako je Betmen uvek bio malo više plašt i mač od ekvivalenta Spider-Mana.
Slično starinsko je i otvoreno igralište Spider-Man 2, ali evo stvari: ovde ima smisla. Zapravo, ovde je to zapravo dobra stvar. Vizuelni detalji su malo oskudniji na objektima koji su vam blizu u ovoj igri u poređenju s nekim drugim blokbasterima nove generacije, ali grad New York je apsolutno prelep, slavno osvetljen u svako doba dana i jednako divan kao i uvek u pokretu. Pletenje mreže se dodaje sa web gliderom, možda opravdano s obzirom da sada moramo prolaziti kroz nove, niskorastuće delove Brooklyna i Queensa, ali molim vas da to koristite što je manje moguće. Traversiranje ove igre je jednako dobro kao i bilo šta, stilizovano i karakteristično – posmatrajte blago neuravnoteženu odvažnost i sjaj Milesove igre, i uporedite je sa gracioznošću Petera – i i dalje je instinktivno kao i brzo. Retro efekat dolazi od ciljeva – prikupljanje spider-botova, pravljenje fotografija, pomoć bakama, šamaranje još loših momaka i otkrivanje manjih misterija i pomoćnih bosova – kao i prave preobilnosti mini-igara, od kojih ih mora biti blizu desetak, uključujući deo gde sam iz nekog razloga našao sebe kako puštam tranc set unutar iluzije.
Ali, u retro zamkama dolazi šarm, od kojeg ima premalo u često ozbiljnom i namrgođenom svetu akcionih igara visokog budžeta, a u kojem tim Insomniac ostaje apsolutni majstori. Više od nostalgije utiče na ovo; ponekad su stari načini zaista bolji, i Spider-Manu nije potrebna dugačka sporedna priča o mučenoj tuzi i svetovima obavijenim mračnim tonovima. Potrebni su mu zadaci gde rešavate problem koji nervira slepu i visoko alergičnu babu u Queensu (koja se, divno, ispostavi kao buntovni neprijateljski pas-bot po imenu F1DO s okrutnim gospodarom, i savršeno rešenje za pomenutu slepu baku koja treba hipoalergenskog pratioca.) To su ovi mali skečevi i vinjete – fotografije ratujućih maskota soljenog mesa, murali i pijace sa svojim malim pričama – koje daju New Yorku Spider-Mana određenu vrstu karaktera, zdrav i prihvatljivo kičast prirodan ton kao jedna velika zajednica koja se opet uzdiže nakon tragedije i brine o svojim ljudima. Vibes ovde su konačno jednostavno dobri, i jednostavne sporedne aktivnosti gde pronađete osnovne kolekcionarske predmete i bacate poklopce kanti na remetioce reda su upravo pravi dodatak.
To je dobrodošlo olakšanje od razmišljanja o bilo čemu ozbiljnijem, od anti-heroja i tamnijih od tamnih tonova. I to je savršen ton sam za Spider-Mana. O tome je oduvek bila njegova priča, staromodna želja da se uradi ispravna stvar, da se formiraju zajednice i ostanu blizu porodice i prijatelja – i nemilosrdne prepreke modernog života koje čine da to svakog dana izgleda tako teško. Jednostavno, poznato, i povremeno zbrkano koliko god to sve bilo, i dalje je sjajna zabava.