Svašta može da vas uplaši. Glasan zvuk ili nagli pokret? To je najprostiji horor i ne zahteva nikakve veštine da se izvede. Lagano. Možete to pokušati sa prijateljem (možda sa nekim koga ne volite toliko). Međutim, da vas nešto učini da sumnjate u samog sebe? Da ostanete toliko uplašeni da više ne verujete sopstvenim očima? To je horor remek-delo, a Layers of Fear je to remek-delo.
Efektivno, Layers of Fear se igra kao Gotski horor, sa ubačenim elementima iz stvari kao što je Isijavanje i Žena u Crnom. Ovo je psihološko horor iskustvo koje vam ulazi u glavu na mnogo daleko više uznemirujući način nego bilo kakvo čudovište koje iskače iza zavese (iako to jeste mogućnost u ovoj igri). Scene su konstantno neprijatne: umetnost sa izobličenim licima ili monstruoznim oblicima, najgore zastrašujuće lutke, i boje slikara koje naizgled ukrašavaju kuću debelim, ljigavim naslagama. Zvuk vam se takođe uvlači pod kožu, dok glasovi koji šapuću dolaze iz vašeg DualShock kontrolera i stvara se napet ambijent koji vam konstantno preti dok istražujete.
Layers of Fear
Dešavaće vam se da poskočite od straha, ali ono što je zaista novo i jedinstveno u ovoj igri i što joj osigurava status pionira u ovom žanru, je način na koji ona namerno zlostavlja vaša čula. Stvari vam nestaju ispred očiju: vrata kroz koja samo što ste prošli možda neće biti tu kada se okrenete. Ili soba može da deluje drugačije drugi put kada je pogledate. Slike se izvrću u zastrašujuće prizore na ivici vašeg pogleda, dok užasavajući oblici i forme klize kroz pravi svet dok je vaš pogled uperen na drugu stranu. Posledica ovoga je da nemate poverenja u prostor u kojem se nalazite.
Layers of Fear
Ovo je postignuto na prelep, umetnički način, takođe. Kada se stvari promene, obično se to desi vrlo suptilno i teško je uočiti da ste bili prevareni sve dok ne postane prekasno. Igra se poigrava sa vama na taj način. Nikada se nije desilo da igrači doživljavaju ovakav osećaj nelagodnosti od horor iskustva jer nikada igra nije toliko obuzimala igrače. Ne posmatrate zastrašujuće stvari pasivno: oni trenuci nesigurnosti kada uočite neku promenu oko sebe vas duboko uznemiruju, dozvoljavajući da horor prođe pored vaših regularnih odbrana skoro neopaženo.
Layers of Fear
Prikladno, priča je o ludilu. Radi se od umetniku iz devetnaestog veka koji pada u propast u praznoj kući dok ga njegove veštine izdaju. On je podjednako žrtva koliko i krivac za sopstvenu propast. Možete se pozabaviti ovim koliko god želite, nalaziti beleške i predmete koji proširuju priču u pozadini, ili sakupljati samo predmete potrebne za glavni gejmplej kako bi dobili nešto skraćeniju verziju igre. Ipak, isplati se da istražujete okolinu, zato što postaje vrlo mračna.
Layers of Fear
Postoje neke stvari koje ćete primetiti tek iz drugog igranja, kao što je novčić koji pada poput komada leda i uvlači vam se pod košulju. Sugestija i nagoveštavanje su ovde podjednako delotvorni kao vizuelni deo, jer vam dopuštaju da sami sebe praktično uplašite dok se gomilaju narativni tragovi.
Layers of Fear
Postoji nekoliko problema. Kontrole deluju lepljivo i nespretno, i potrebno je određeno vreme da se naviknete na njih. Postoji čudno ubrzanje prilikom gledanja koje možete (i trebali bi) da isključite prvom prilikom koju dobijete, a takođe može biti nezgodno označavati stvari sa kojima ste u kontaktu. Progresija je takođe ponekad pomalo tupa dok tražite predmet koji će pokrenuti sledeći deo priče.
Ipak, njeni sitni nedostaci ni u kom slučaju ne umanjuju njenu snagu. Ovo je i dalje jedna od najbolji horor igrica ikad napravljenih i bukvalno otvara novo poglavlje u interaktivnom zastrašivanju. Nikada se nije desilo da igra ovako savršeno dramatizuje pad u ludilo tako što zamagljuje granice realnosti tako da to više nije deo igre već u ulazi u vaš sopstveni svet. Jedna je stvar gledati kako se um nekog lika raspada, a potpuno druga da brinete za svoj sopstveni.