Odluka da napravite igru koja je parodija druge igre je bezobrazna. Na Xbox-u smo tokom godina videli priličan broj – Deadpool, Eat Lead: Return of Matt Hazard, The Simpsons Game, Retro City Rampage – i svi su upali u slične zamke: ne uzdižu se iznad igara na koje vrše parodiju. Niko ne želi da bude zaroblјen u igri koja neprestano ističe njene greške.
Ako će neko to ikada da izvede, to će biti Size Five Games (ranije Zombie Cow games) i njihove kreativne snage, Dan Marshall i Ben Ward. Kritično – ako ne finansijski – uspešno izvedeno na PC-u (sa Ben There, Done That and Time, Gentlemen, Please) doveli su Lair of Clockwork God, treći u njegovoj trilogiji „oint-and-click“ na Xbox One. I umesto da pucaju u jedan žanru igre, oni napadaju dva – platformer i point-i-click. Naravno, to takođe znači i neke šalјive zabave usmerene na širu industriju igara. Pa, da li izvode to?
U našem slučaju, odgovor je naravno da, i mislimo da postoji nekoliko razloga zašto je ovde uspelo kad je toliko puta ranije propalo.
Kao prvo, smešno je do kraja, sa zatišjem tokom desetak sati ili tako nekako. Čak su i naslovi ekrana nadahnuti: logotipi za razne kompanije i izdavača paljenje i gašenje, i tek kad se pojavila kompanija koja je zabeležena za „proceduralno generisane ekrane s logotipom“, shvatili smo da su nas pridobili. Bravo, bravo.
Kao drugo, zafrkavanje dolazi iz mesta lјubavi za dva žanra igre. Dok će Ben da iskopa platformu, Dan će da uzvrati odbranom. Svetlo će možda pasti na point-i-click klišeu, ali će se isto tako brzo prebaciti na nešto što ih čini odličnim. Na primer, postoji sekvenca koja snima smicaličke likove indie platforme, pre nego što shvati da su, mešajući platformiranje i point-i-clicks, postali njihova sopstvena smicalica.
Kao treće point-i-clicking i platformiranje su sami po sebi na prilično visokom nivou. Platformiranje se menja od Sonic/Mario laganosti do Meatboy/Celeste povlačenja kose i nazad, u zavisnosti od toga iz čega žele da se iznerviraju, i generalno je kompetentan sam za sebe. Point-and-clicking nikad ne zasenjuje njegovo PC poreklo, jer su kontrole povremeno nezgodne (mi dalјe pritiskamo pogrešne tastere da bi se teleportovali ili pristupili našem inventaru), ali su zagonetke često sjajne i nezaboravne.
Kao četvrto, Lair of Clockwork God čini nešto fantastično zbog čega se platformiranje i point-i-click igranje osećaju jednako vrednima. Suština iskustva je da je ovo 2D svet igre koji ima dva seta pravila za naše različite protagoniste. Ben se igra po pravilima grafičke avanture, sposoban je da komunicira sa okolinom, pokupi predmete, uskladišti ih u inventar i sve ih zajedno koristi. Dan igra po pravilima platformera i može da trči, skače, tresne dupetom i ponovo oživi kako mu odgovara. To znači da igru neprestano gledate kroz dva različita sočiva: šta bi koristilo pristupu platformiranju ili onom point-and-click? Uspeva da oboje izgledaju vredni i podjednako validni.
Pozadina sve urnebesnosti je, doduše, nešto pogrešno. Nakon kratkog prologa, bačeni ste u apokalipsu – ili zapravo nekoliko njih – i čini se da je jedino rešenje … potraga za 11 „horcruxe-a“. Za igru koja prži igračke klišee, oseća se kao takva je sramota. Svakako, oni prepoznaju trope, a horcruxesi dozvolјavaju neke sjajne situacije, ali to ne zaustavlјa igru u celini, osećaj poput liste za kupovinu.
Takođe bi trebalo da primetimo neispravnost verzije koju smo igrali. Ostaje da se vidi da li će biti patcha pre lansiranja – igrali smo nedelјu dana pre izdanja – ali bilo je dovolјno problema da se primete. Dan ima naviku da propadne u pod; automatska sačuvanja uzrokuju usporavanje što može da bude kobno na delovima platforme; audio numere se slažu jedna na drugu da bi stvorile buku; i morali smo da ponovo pokrenemo sačuvavanje da bi napredovali nakon greške zbog koje je soba postala tamno crna. Za igru koja je već neko vreme uspešna na PC-u, oni dolaze kao previd.
Oslednje štucanje je point-i-click logika. Možemo samo da zamislimo kako je morala da bude recenzija na PC-u na prvom pokretanju, ali na sreću imali smo onlajn smernice kada smo zapeli. Volimo da mislimo da smo veterani point-i-click, uzgajani na LucasArts i Discworld igare, i možemo iskreno da kažemo da Lair of the Clockwork God sedi na više apstraktnom, đavolskom kraju. On čini gnusne stvari, poput zahteva da više puta izaberete identičnu opciju dijaloga da biste dobili novi odgovor, što je u našoj grafičkoj avanturističkoj grani neoprostivo!
Ali, zadržimo se na dobrom, jer ga ima toliko u Lair of the Clockwork God. Puno je dobrog i izvan toga, jer je igra upakovana u Devil’s Kiss, parodiju na vizuelne romane i simulacije veza. To je sažetih petnaest minuta svega što čini Size Five humor vodeću u industriji, a čak će vam dati i neke nagoveštaje za Lair.
Zadržaćemo neke snažne uspomene na Lair of Clockwork God: konačno shvatiti čemu služi funkcija „Store“ na početnom ekranu igre; saznati šta se dešava između ponovnih pojava na platformama; i formiranje lјudske kocke (što je u najmanju ruku užasno koliko zvuči). To je ono što želite od point-i-click-a – onih nadmetanja u plјuvanju, trenutaka za teleport u toaletu koji će vas zadržati još dugo, i Lair of the Clockwork God ih ima pun inventar.
Radosna parodija platformera i grafičkih avantura koja uspeva da zadrži lјubav prema njima. To su dve igre u jednoj i obe su najsmešnije koje ćete igrati ove godine.