Zvezda predstave u Sovietcore boomer pucačini ’’Hrot’’ su nivoi samog kreatora Spytihněva, koji su svi inspirisani stvarnim lokacijama u Pragu i okolini ili direktno povezani sa njima. Desetospratnice, metro stanice, crkve i zamkovi ove iskrivljene verzije grada sve deluju kao šaljive rekreacije stvarnih lokacija iz stvarnog sveta.
Nivoi se isprepliću i prepliću na iznenađujuće načine, a Spytihněv voli trolovati. Gotovo da imate osećaj da je on master u aktivnom razgovoru sa vama — ili se smeje vašim greškama — umesto da je dizajner nivoa koji je stvorio ova područja i povukao se.
Skoro uvek postoji neka vrsta trika za aktiviranje prekidača ili podizanje ključeva, sa zidovima koji padaju da bi otkrili neprijatelje, zamkama koje vas spuštaju u neprijatne situacije, ili čak igra vas direktno teleportuje na potpuno drugi deo mape — ’’Hrot’’ je apsolutno pun ovakvih malih fora koje me nikada nisu ostavljale ravnodušnim, i čak i kada me nasamarili, uvek sam to cenio.
Jedan nezaboravan trenutak je podsetnik na klasičnu zamku sa stenom iz Indiana Jonesa. Rano u drugoj epizodi, naiđete na standardnu, ali iznenađujuću zamku dok se približavate kraju nivoa. Jednu misiju kasnije, i gle, još jedna, ali ovog puta stena ne klizi pravolinijski: ona vas juri, iznenađujuća sekvenca yaketi sax komedije usred pretećeg uranijumskog rudnika duboko pod zemljom.
Jedan od mojih omiljenih nivoa, Granny’s Valley, vodi vas na selo gde se nalazi neprijatna statua starije seoske žene u centru (koja odgovara stvarnom spomeniku inspirisanom češkim romanom), a farma pruža zanimljivu slagalicu od nivoa, pretražujući je za ključevima dok se njene tajne napokon ne otkriju.
Stvar je u tome da vas Granny’s Valley statua prati kroz svoju farmu i čak vas zaskoči u određenim trenucima, stvarajući neke od mojih omiljenih trenutaka u Hrotu. Baka sama po sebi nije toliko zastrašujuća za gledanje, ali čista iznenađenost pronalaženja nje gde nije pripadala me je toliko preplašila prvi put da sam morao da se udaljim od računara tokom noćne sesije i nastavim sledećeg dana.
Hrotovo moment-per-moment pucanje je prava poslastica, sa velikim izborom snažnih neprijatelja koji zahtevaju improvizaciju i vladanje njegovim arsenalom, ali sam ipak smatrao da je taj arsenal prilično ograničen. Sve su to FPS osnove: pištolj (mnogo zabavniji kada se koriste dva), jednocevne i dvocevne puške, automatska puška, sniper-style crossbow, i “ hussite hand cannon “ (raketni bacač). Svi izgledaju, osećaju se i zvuče odlično, i dobro su uravnoteženi međusobno.
Uvek cenim kada super puška ne zameni običnu, ekonomska raspodela u Hrotu znači da ćete želeti da štedite metke kada bi oba bureta bila prazna. Jedino mesto gde se Hrotov arsenal pokušava izdvojiti, međutim, je malo razočaravajuće. Postoje dva čudna sovjetska svemirska super oružja koja bih voleo da su bolje iskorišćena — smatrao sam da su slaba dok je municija za njih izuzetno retka. Spytihněv je ostavio puno neiskorišćenog potencijala kada su u pitanju retrofuturistička zračna oružja, posebno ako se uzme u obzir koliko Hrot postaje šašav do kraja.
Epizoda 1: Kiss me Gustav je najtmurnija i najpotištenija, fokusirajući se na oskudne, modernističke lokacije iz sovjetskog doba. Srednje poglavlje, The Degustation, ostaje moje omiljeno, prelazi se na selo i meša više paganskih, zemljanih okruženja poput gotičkih zamkova ili uklete farme. Postoji niz od tri nivoa na kraju, Kašperk Zamak, Dobrosov Fortress i The Granny’s Valley, koji su za mene vrhunski uzastopni FPS nivoi. Oni vas vode od dvorca iz 14. veka gde se penjete duž bedema pre nego što siđete u njegove poplavljene podrume, do skučenog sovjetskog bunkera, do one neprijatne potrage za ključevima na selu koju sam ranije opisao. Ova sekvenca predstavlja ’’Hrot’’ u svom najboljem svetlu i zaista ističe raznolikost koju je Spytihněv uspeo izvući iz ovog mračnog, ’’smeđeg’’ sveta.
Epizoda 3, the Gastroscopy, zaista ide punom snagom na Hrotov osećaj apsurdne, nadrealne čudnosti — postaje šašava — i većinom je za mene bila pun pogodak. Prvi nivo, War with the Newts, postaje novi favorit, omaž satiričnom češkom romanu istog imena iz 1930-ih godina, a takođe i čudno, sjajno prikazivanje povratka u Castle Wolfenstein. Ostali vrhunci uključuju šefa u automobilima za udaranje i preslatke pseće drugare koji ubijaju pacove, i koji su odmah zauzeli vrh moje liste omiljenih pasa u video igrama.
Ta šašavost mi je odgovarala sve do poslednjeg šefa u Hrotu. Upozorenje na spojlere, ali uh, epohalni Vladimir Putin bez majice? Za mene je ovaj nekoherentni trenutak bio kao ’’mokar prdež’’, i to ne na dobar način kao Hrotov scatološki humor (ova igra vam omogućava da se ispraznite i pustite vodu). Prva dva šefa u epizodama su čudovišne, zombifikovane/robotizovane verzije istorijskih lidera komunističke Čehoslovačke, Klement Gottwald u Epizodi 1 i Gustáv Husák in The Degustation. Ti trenuci su delovali kao oštri komentari na apsurdnost Wolfenstein 3D’s Mecha Hitler, savršeni vrhunci njihovih respektivnih činova, dok low-poli Putin deluje kao nekoherentni meme, momentalno datirajući Hrot više nego što bi to ikada mogao socialistički političar 20-og veka.
To nije savršena analogija, ali konstantno se vraćam na alternativni svet Spec Ops: The Line gde se na kraju boriš protiv Georga Busha. Epic Putin jednostavno je ’’oslabio’’ Hrot za mene, kao kraj Losta ili nešto slično: „sva ta gradnja i misterija su bili za ovako nešto?“
Nešto kao borba protiv zombi Vladimira Lenjina bila je tu, moglo je proći — ima dosta Lenjinove ikonografije karakteristične za to vreme kroz sve tri epizode koje bi bile efikasne za najavljivanje, a Mecha Lenin bi bio kao mnogo zasluženiji, apsurdni final boss sa stvarnim političkim utemeljenjem. Takođe bih prihvatio i zombi Brezhnev-a, ali oživljeni Staljin bi bio neukusan. Bez obzira na pritužbe na kraj, volim ’’Hrot’’ i intrigirao me je sve do tog frustrirajućeg završnog obračuna. Hrot je zaista izuzetna FPS igra, jedna od najboljih u renesansi starijih boomer pucačina.