Gangs of Sherwood kombinuje poznati hak-and-slash stil igranja sa čudnim, „naučno-fantastičnim“ pristupom priči o Robin Hoodu. Spaja lukove i noževe sa magnetnim bodežima, plamenim pesnicama i drugim čudnim oružjem, i zadužuje vas da pobedite šerifa Notingema i njegovu gomilu štetočina.
Nažalost, ne iskorišćava najbolje svoju čudnu premisu. Gangs of Sherwood je obična akciona igra bez inovacija. Umesto da ponudi zadovoljavajući gameplay kao zamenu za nedostatak originalnosti, jednostavno se provlači s prihvatljivom borbom pokušavajući da spase kratku kampanju punu iritantnog glasovnog glume i neprijatnih borbi sa bosovima.
Borba u Gangs of Sherwood je osnovna ali kompetentna. Ima trenutaka zabave tokom borbe, i sviđa mi se koliko vas igra čini moćnim. Glavno sam igrao kao skitnica Maid Marian, i bilo je uživanje uništiti horde neprijatelja noževima dok skupljam kombinacije.
Međutim, igra nedostaje dubine i kreativnosti, i deluje nesigurno. Postoji sistem ocenjivanja koji vas rangira po susretu na osnovu toga koliko ste dobro uradili, ali je lako manipulisan. Kao Marian, jednostavno sam mogao beskrajno postizati ocene A ili S spamujući svoje bacačke noževe dok se udaljavam od neprijatelja. Čak i u bliskom boju, osećao sam se prejakim. Nedostatak izazova je bio poražavajuć u nekim trenucima. Slomio sam prvog bossa bacanjem noževa da ga blokiram. Nije se pomerio ni za pedalj tokom cele borbe – nije baš najbolji prvi utisak. Ne bih trebao bio mogao tako brzo da slomim igru, ali Gangs of Sherwood me je brzo pretvorio u demolitora.
Neverovatno, ubio sam i finalnog bossa na isti način. On je samo polako hodao dok sam mu bacao noževe. Trebalo je oko 30 sekundi. Umro je tako brzo da su se glasovi bande počeli preklapati dok mu se traka zdravlja gubila.
Čak ni boss nije shvatio da je mrtav – još je monologizovao dok se misija završavala. Doslovno nikada nisam video ništa slično. Ponovno sam se borio s njim u post-igračkoj seriji bosova (koja ima tri bossa i trebalo mi je 10 minuta da je završim na najtežem nivou), i barem tamo je koristio neke napade na mene, ali i dalje je bila žalosna tuča.
Ostatak igre nije bio mnogo teži. Skoro sam ubio bos-a iz Akt 2 u jednom udarcu sa Maid Marianovim kombo sposobnošću „flux trigger“ bodeža.
Čak i igrajući na najtežem nivou mogao sam spamovati svoje redovne napade u većini situacija i lečiti se pri udarcu sa lako dostupnim artefaktom, uklanjajući većinu opasnosti. Deluje kao da nedostaje pažnja posvećena balansu igre, i retko sam se zaista osećao angažovanim kao rezultat toga. Postaje još lakše kada otključate „Rebel Instinct“ specijalne poteze nakon što završite prvi akt, mada su ovi, priznajem, prilično zabavni za korišćenje. Ponekad vas može uputiti da otvorite zamku ili srušite objekat, ali ti trenuci ne deluju stvarno. Potpuno bih propustio interaktivne elemente da igra nije istakla velikim dugmetom za interakciju. Zabavno je spustiti stalaktit sa plafona ili baciti košnicu na nečiju glavu, ali to je otprilike koliko ide kompleksnost okoline.
Nema puno podsticaja da se uradi bilo šta osim da se spamuju napadi dok neprijatelji ne padnu. Dobijete malo više novca za više ocene u svakom susretu, ali tehnike koje otključate ovom valutom deluju nepotrebno – igra je toliko jednostavna da je možete prilično lako pobediti bez potrebe da naučite bilo kakve kombinacije. Jedino unapređenje koje me je zanimalo bile su dodatni slotovi za artefakte, jer ti bar pružaju značajna pojačanja kada ih pronađete u nivou.
Da, to je nešto što sada radim Glasovna gluma je loša i povlači celokupno iskustvo nadole. Likovi cinculiraju na nivou MCU-a, konstantno komentarišući događaje sa bezvrednim komentarima i besmislenim opaskama o stvarima koje su upravo videli. Deluje kao da su glumci glasa odvojeni od same igre, jednostavno čitajući linije iz scenarija. Takav je utisak koji Gangs of Sherwood stvara – čudna crtačka interpretacija avanture Robina Huda, potpuno nespojiva sa svetom punim smrti u kojem je smeštena. Crni humor može biti efikasan, ali ne kada je prisutan u 95% dijaloga. Sudeći po trkeljanju bande, ne biste očekivali da se to dešava u svetu preplavljenom siromaštvom i uništenjem. Friar Tuck zvuči previše vedro, Maid Marian je nezainteresovana, a ostali likovi su jednako zaboravni. Sam Robin je generički protagonist, lišen bilo kakvih zanimljivih osobina koje bi mogle učiniti ovu igru zapaženijom u prikazu čuvene figure.
Čudno je što se više čini da je Maid Marian protagonist. Praktično se borite samo protiv njene braće i sestara iz Notingema tokom cele igre. Ako ne igrate kao Robin, on je skoro potpuno nebitan za dešavanja u igri.
Nema puno toga o čemu bismo mogli razgovarati u vezi s pričom – ekstremno je osnovna, bez stvarnog emocionalnog uticaja, a iskrivljena dostava ili glupi vicevi uvek su tu da pokvare bilo kakve momente koji bi mogli biti izuzetni. Negativci su preterano zli, ali to ne potvrđuju u borbi sa bosovima, samo su mravi koje treba zgaziti dok izbacuju neuvredljive uvrede.
Dijalog postaje nepodnošljiv što više igrate. Nemam puno strpljenja za dosadno ponavljanje glasovnih linija, što se čini kao rasprostranjena tendencija u igrama upravo sada. Koliko puta je moj lik ponovio „Dosadilo mi je, pruži mi izazov“ bilo je smešno.
Vizuelno, video igre koje izgledaju lošije od ove sam već video. Okruženja su prilično jednostavna i postoji opšti nedostatak grafičke vernosti koja obavija Gangs of Sherwood sa lepljivim mutljavinama. Jedan nivo smešten u kišnu šumu bio je posebno dosadan i mutan. Često sam naišao na područja koja su mogla biti pristupljena samo drugim likovima, što je iskustvo igranja solo osećajem ograničenja. Idealno bi bilo da svi likovi mogu potpuno da završe svaki nivo umesto da vas prisile na kooperaciju.
Nažalost, nisam siguran ni da igranje u kooperaciji dodaje mnogo više zabave. Bossevi sam ubijao tako brzo sam da me je zapravo strah saznati koliko brzo bi pali pred grupom od četiri igrača. Neprijatelji se prilagođavaju, ali i dalje su primetno nedovoljno izazovni.
Borbu neprestano prekida sekvence ili besmisleni razgovori, uništavajući bilo kakvu ideju da je ovo akciona igra dizajnirana da bude uzbudljiva. Bossevi se ponavljaju više puta i na smešne načine – veliki finalni boss Akt 1 se pojavljuje kao umanjeni obični neprijatelj u sledećoj misiji.
Slučajno pronađeni plakati za potragu mogu se naći u svetu ali nude malo u smislu nagrada – i koliko mogu primetiti, nema načina da pratite vašu potpunost, mada sam možda nešto propustio u glavnom centru igre. Igračko opravdanje za sporedne zadatke takođe je prilično slabo. Grčki NPC vam daje generički zadatak da završite dok igrate glavne misije – to je to. Iskreno, najbolji deo igre možda su scene pre misija. To su kratke pozorišne predstave sa drvenim lutkama koje glume scenarije misija. Izrugivanje dijaloga i crtani negativci bolje se uklapaju ovde nego ostatak šaljivog sadržaja kojem ste izloženi u samim misijama. Možda bi bilo bolje da su šale ograničene samo na ove uvode i da ostatak igre nema dijalog, ali opet bismo imali jednu dosadnu igru na rukama.
Sve ostalo deluje polu-pečeno. Ima pristojnu akcionu igru duboko zakopanu u ruševinama, ali nema heroja koji dolaze da je oslobode. Gangs of Sherwood je poslat na bojište bezbrojnih akcionih igara i jednostavno ne nudi ništa od vrednosti da bi vredelo izabrati je umesto drugih naslova. Visoka cena samo garantuje da će biti zaboravljena ubrzo nakon lansiranja.
Kada su se završili krediti Gangs of Sherwood, samo sam sedeo u zapanjenom tišini. Jednostavno rečeno, ima najgoru finalnu borbu koju sam ikada igrao, praćenu kratkim nizom misija koje ne ostavljaju nikakav utisak. Borba je ponekad zabavna ali narušena nepodnošljivim dijalogom i restriktivnim dizajnom nivoa.
Zanimljivo, ipak sam bio zainteresovan da vidim koliko mogu da slomim igru sa sposobnostima svog lika, što me je zadržalo da igram do kraja. Gangs of Sherwood ima neke zaista zbunjujuće borbe sa bosovima i bilo je potpuno zabavno zloupotrebljavati ih. Nažalost, to je najbolji kompliment koji mogu dati ovoj igri. Mogu primetiti da je uložen pravi trud u elemente ove igre, ali ukupni paket je vrlo slab.