Nema sumnje da je Cyberpunk 2077 bio ambiciozan projekat. Nakon uspeha i hvalјenja The Witcher 3, CD Projekt RED je podignut i postavlјen na pijedestal, položaj u kojem su oni uživali i uživali. Uzbuđenje za Cyberpunk je rastao tokom poslednjih nekoliko godina, pa tako i obećanja iz CDPR-a o tome šta bi ova igra bila. Ali čak i nakon što je izostavimo loše performanse i nered, koji je konzolna verzija igre, Cyberpunk 2077 je i dalјe samo preambiciozna vreća neispunjenih obećanja i plitkih faksimila očekivanja.
Pre nego što uđemo u brdo problema koje imamo sa Cyberpunkom 2077 – kako problemima koji se odnose na bugovit console port, tako i svojstvenim problemima mnogih njegovih sistema – želimo da priznamo da se sjajna igra krije pod svim memorijama grešaka i kritikama CDPR-a. Ima očaravajuću priču ispunjenu zanimlјivim likovima i trenucima koje smo nestrplјivo želeli pregledamo do kraja. Čak su i sporedne misije često bili divni mali susreti koji su proširili svet, dijalogom i interakcijom likova koji su prelazili od urnebesnih do sasvim mračnih. Kao narativno iskustvo, CD Projekt RED izuzetno dobro prodaje svet i likove.
Cyberpunk 2077 je priča u koju lako možete da se zaljubite. Situacija V (tj. imati svadljivog Keanu Reeves-a u njenoj glavi i njen život na kocki) je fascinantna, i način na koji se sve vezuje u senkoviti svet i podelјenu klasnu kulturu Night City-a je mreža spletki koje su nas gurale napred. Neke od svetskih zgrada su nezgrapne, naslonjene u velikoj meri na rasne stereotipe i prekomernu seksualizaciju sveta (mada seks i droga i dalјe predstavlјaju srž zločina?), ali povlači dovolјno paralela da bi bilo zabavno. Voleli bi da ima još zanimlјivih stvari da se kažu o njegovoj postavci šire, ali pojedinačni lukovi i interakcije likova su barem zanimlјivi.
Cyberpunk koristi lјusku njegovog žanra i teme – samog njegovog imenjaka – na plitke krajeve u priči. Dotiče se ideja izgublјene čovečnosti i korporativnog ugnjetavanja i ogromnih praznina nejednakosti, ali retko kada hrabro korača napred iz samih razloga zbog kojih je žanr Cyberpunk uopšte rođen, ili ga smisleno razvijaju u 2020. godini. kao da jednostavno više koristi Cyberpunk kao „cyborg lјudi su cool, a ovaj svet je mračan i krhk“, kada u žanru postoji toliko više potencijala.
Postoje slike samoubistava, fetišizacija trans osoba i uznemirujuće i seksualizovane slike koje se apsolutno svuda koriste kao reklame. Namenjeno je uspostavlјanju atmosfere ovog distopijskog paklenog pejzaža koji će unovčiti sve i svašta – i pretpostavlјamo da u tom cilјu deluje – ali nikada nema smisla da se o tome mnogo kaže. To su šokantne slike zbog šokantnih slika. Jer je to „cool“. Jer to je „mrak“. Jer je to „Cyberpunk“. Za mnoge lјude je ovo dovolјno, ali samo imajte na umu da su komentari koje Cyberpunk daje na njegove teme često plitke kao i sam otvoreni svet.
Otvoreni svet Cyberpunka 2077 je gust, ali plitak. Mnogo je toga da se vidi, skoro do tačke preopterećenja, ali vrlo malo toga zapravo služi bilo kojoj stvarnoj svrsi. Znamo da je to igra, pa će sledeća izjava zvučati pomalo čudno, ali sve se čini neverovatno lažno. Dizajneri igara neprestano pokušavaju da urade stvari kako bi prikrili tu urođenu lažnost i uronili vas u njihov svet, ali Night City je kao da je neko skrenuo levom stranom u neobičnu dolinu i samo nastavio da vozi. To je svet koji toliko želi da vi verujete u njega, ali se neprestano spotiče o samog sebe u potrazi za tim cilјem.
U svetu se ne događaju hitne stvari. Svaki događaj, uglavnom, je napisan po scenariju. To se dešava na određeni način na određenim mestima. Zbunjujuće je to što je CDPR učinio istu stvar za The Witcher 3, a opet uspeo da učini da ovi scenaristički događaji se osećaju kao prirodan deo sveta, priču i Geralt-ov lik. U Cyberpunku se svi osećaju bolno scenaristički u pozadini ovog zaista gustog, ali plitkog sveta. Stalni dosadni pozivi slučajnih „popravlјača“ za koje nismo ni znali da su ekvivalent „Hej rođače!“ iz Grand Theft Auto IV. To je odvratilo priču i nije se prijatno uklopilo u motivacije V nakon ranih događaja u igri.
Night City nije bio tip otvorenog sveta koji smo zapravo bili zainteresovani za istraživanje, jer u njemu jednostavno nije bilo mnogo posla. Velika većina izloga ostaje nepristupačna. Ukočeni i robotizirani građani idu za njihovim životima u krug, barem kada vam se ne iskvare ili ne omalovažavaju pred očima. Pa čak i kada se čini da svet daje skrivena blaga nagrađena istraživanjem, često nije vredno truda uloženog u pročišćavanje najmračnijih uglova. Night City je sjajno odevanje za priču, ali nije dobar peščanik za vaše igranje.
Iluziju slobode i izbora brzo ruše Cyberpunk-ovi napola primenjeni sistemi, niz sjajnih ideja koje se nikada ne osećaju u potpunosti ostvarenima. Lifepath sistem utiče samo na početni sat ili tako nešto igranja i usput nudi neki alternativni dijalog. Izbor odeće vezan je za statistiku, što znači da bi neka od majica sa pacovima mogla da ima veću odbrambenu statistiku od hladne moto jakne koju pokupite. Naša V je dosledno izgledala kao da smo našu odeću pronašli na istoj gomili smeća u kojoj smo se probudili dok smo odbrani davali prednost nad izgledom.
Igrači takođe ne mogu da prilagode njihov izgled nakon stvaranja njihovog lika. Nadamo se da vam se sviđa boja kose koju ste izabrali, jer ste u ovoj igri o neobuzdanoj modifikaciji tela zaglavili izgledajući baš kao i vi. Tvorac likova je takođe prilično plitko iskustvo, još jednom iluzija izbora, ograničena potrebom da se odaberu određene opcije, umesto da se koriste elementi potpunijih kreatora likova koje igre koriste već godinama. Možete da budete da ste ko god želite, sve dok se to klapa u ograničene mogućnosti CDPR-a za prilagođavanje.
Unutar igranja postoji i ideja da možete da igrate kako želite, ali mnogi sistemi igre to jednostavno ne podržavaju zahvalјujući tome što su nedovolјno sređeni, glupi i teško ih je efikasno iskoristiti. Hakovanje i stealth su frustrirajuća iskustva, i dok smo pokušavali da uđemo u Cyberpunk 2077 s namerom da budem taj kradlјivi diplomatski haker koji retko ubija, na kraju smo samo pristupili gotovo svakoj situaciji koja je pucala zbog toga koliko su te mehanike u završnici bile loše – čak i nakon što sipate poene prednosti u njih. Čak i u jednoj određenoj misiji u kojoj smo imali zadatak da stealth uđemo, glasan pristup na kraju nije ništa promenio u načinu na koji se misija odvijala, osim što je bila prepuna urnebesno smeštenih tela krpenih lutki.
Nemojte da nas pogrešno shvatite, imali smo određenu količinu bezumne zabave igrajući Cyberpunk 2077 . Protutnjavanje kroz zgrade ispunjene neprijatelјima i njihovo košenje bilo je katarzično izdanje na putu do sledeće tačke priče. Čak i smaknjavanje zbijenih grupa članova bandi na ulice Night City-a postalo je uobičajena pojava kada smo shvatili da je potpuno slomlјena policija i želјeni sistem jednostavan za eksploataciju i nikada se ne bi našli na lošem mestu zbog izvlačenja oružja u blizini građana grada. Ovo nije Grand Theft Auto.
Naravno, tu su i greške. Iskustva igrača na bilo kojoj platformi bila su prilično različita i svuda su bila prisutna. Neki lјudi prijavlјuju relativno iskustvo bez grešaka, dok su drugi, među kojima smo i mi, naleteli na festival grešaka koje se kreću od smešnog i dosadnog vizuelnog štucanja, do nezgoda u prekidanju i uništavanju igara.
Stalno smo videli predmete i likove kako se premeću. Čuli smo glasove tamo gde oko nas nema NPC-a. Imali smo čitav okrug zaklјučan u mod „gužve, trčanja i vrištanja“ iako u blizini nije bilo opasnosti. Imali smo neprijatelјe koji se bukvalno pojavlјuju ispred nas. Videli smo vozila, NPC-ove i predmete koji bukvalno iskaču i nestaju dok smo im se približavali. Problemi sa skriptovanjem likova sa drugim NPC-ima tokom misija stvaraju neke smešne i neke misijsko razbijajuće greške. Čak smo imali i jedan goli sanduk NPC-a pre nego što su joj se pojavile glava, ruke ili odeća. Samo goli par sisa koji lebde kratko iznad nepovezanih para odevenih nogu.
Ali to je čak i kad bi uopšte mogli da igramo. Igrajući na PS5, naišli smo na pad softvera otprilike svakih sat vremena igranja koje smo uložili u igru. A to ne uklјučuje brojna vremena kada smo morali potpuno da ponovo učitamo igru zbog grešaka koje prekidaju igru i onemogućavaju dovršavanje određenih misija kada se skriptovani trenutci i pokretači misija ne aktiviraju. Iako su nam performanse uglavnom bile u redu zahvalјujući hardveru sledeće generacije.
U stranu greške i problemi sa performansama, Cyberpunk 2077 bi bio bolјi kao linearnija narativna avantura, umesto da se naplaćuje kao opsežna igra otvorenog sveta. Plitki otvoreni svet se zaglibljuje i odvlači pažnju od zaista zanimlјivog narativnog iskustva. Prepun polu urađenog sistema koji su bili hvaljeni kao revolucionarni RPG iz prvog lica otvorenog sveta, on se izvija pod njegovom glomaznom težinom, a dobri delovi se utapaju činjenicom da posrće pokušavajući da uradi bukvalno sve.
Kada funkcioniše, Cyberpunk 2077 je plitka zvrčka video igre, a ne iskustvo oblikovanja industrije koje redefiniše RPG žanr otvorenog sveta. Možda je najveći problem, posebno za vlasnike konzola, taj što Cyberpunk 2077 ne funkcioniše. To je nered polovičnih ideja i grubog igranja koji uopšte nije trebalo da bude objavlјen. Iako se PC verzija suočava sa kritikama zbog različitih problema, i pohvala drugima, PS4 verzija Cyberpunk 2077 se oseća i izgleda kao sasvim drugačija igra kojoj je jednostavno trebalo mnogo više vremena.