Fraza ’Call of Cthulhu’ se možda najčešće povezuje sa naslovom H.P.Lovecraftove kratke priče i najprepoznatljivijim radom u njegovoj karijeri. Međutim, nova video igra koja nam dolazi iz Cyanide Studio nije zasnovana na kratkoj priči, već na „Call of Ctulhu“ društvenoj RPG igri. Ova društvena igra se u velikoj meri bavi procentualnim bacanjima kocke za proveru veština i, naravno, tradicionalno je postavljena u Lovecraft svetu, univerzumu koji je sličan našem ali je prepun čudovišta i zlih kultova, u kojima avatari igrača obično završe ili mrtvi ili ludi.
Igra koja nam dolazi iz Cyanide-a priča priču o Edwardu Pierceu, veteranu iz Prvog svetskog rata i privatnom detektivu koga je unajmio otac nedavno preminule Sarah Hawkins kako bi istražio njenu smrt u ostrvskom selu po imenu Darkwater. Očajnički tražeći posao, Pierce prihvata slučaj, ali ubrzo nakon dolaska u Darkwater shvata da je po sredi nešto opako. Uskoro biva upleten u kompleksnu mrežu politike malog grada, drevnih porodica i tamnu magiju. Kroz celu igru, kako se Pierce bude suočavao sa hororima koje ne može čak ni da zamisli i biva primoran da radi užasne stvari, njegov razum počinje da se gubi, ostavljajući igrača da se pita šta je stvarno a šta iluzija.
Čak iako je igra zasnovana na društvenoj RPG igri, a ne na Lovecraftovoj priči, teško je razdvojiti ova dva. Ipak, najveći izazov za Cyanide je otkrivanje načina da se ovaj svet učini jedinstvenim – to je prilično zahtevan zadatak. Iako se Lovecraftov uticaj na fikciju može osetiti u pričama i na filmu, on je naročito prisutan u video igrama. Sve od „Darkest Dungeon“ do „Quake“ ima ugrađene Lovecraftove elemente. Stoga je impresivno to što je Cyanide uspeo da pronađe malu nišu za sebe, nalazeći se na liniji između poznatog i kreativnog na iznenađujuć način. Igra je suštinski nalik Lovecraftovim igrama, prepuna okultista, pipaka, interdimenzionalnih čudovišta, kao i egzistencijalnog straha od predstojećeg ambisa – sve dobre stvari – ali takođe uspeva da prati uputstva iz drugih uspešnih horor igara kako bi održavala svežinu.
Postoji mnogo različitih mehanika koje se koriste u „Call of Cthulhu“. To predstavlja dobar pokušaj u pravcu raznovrsnosti, ali ponekada je jasno da su neke mehanike i sekvence testirane više od drugih. Najbolje od njih su elementi istraživanja u igri, u kojima Pierce koristi svoje detektivske sposobnosti da otkrije šta se desilo na mestu zločina ili da prođe kroz tragove koje je pronašao, što obično radi tako što pretražuje okruženje u potrazi za interaktivnim predmetima. Ove sekvence obično počinju kada igrači uđu u „restoration“ režim, tako što drže dva dugmeta – okidača. Ovo omogućuje Pierceu da se šeta unaokolo, interagujući sa predmetima i polako sklapajući ono što se desilo u priču. Igranje je jednostavno ali deluje nagrađujuće, pošto se elementi polako uklapaju.
Postoje i neke pametne zagonetke, što je još jedan od jakih aspekata igranja. Ovde ćete obično obavljati svoje detektivske aktivnosti pre nego što otrčite u ograđenu oblast, pa ćete morati da koristite svoje sposobnosti rešavanja zagonetki kako biste nastavili dalje. Ponekada će se raditi o rešavanju zagonetke, a nekada će biti nešto tradicionalnije pa ćete morati da uzmete predmet „A“ kako biste otvorili „B“ što vam daje put do predmeta „C“.
Još jedan element igranja je pričanje sa ljudima iz Darkwatera kako biste došli do informacija ili naučili nešto o tom svetu, što takođe prilično dobro funkcioniše. Upravo ovde RPG aspekti dolaze do izražaja pošto vaše statistike otvaraju različite opcije tokom dijaloga i omogućuju vam da uhvatite ljude u laži. Takođe je od pomoći i to što je igra prepuna simpatičnih likova za koje se lako vežete, čak iako nisu nešto posebno dobro animirani. Dijalog i istrage se oslanjaju na vaše veštine, koje su unapređene kroz sistem unapređenja koji ima dobru nameru, ali ga je na kraju krajeva lako zaboraviti. Ove pomenute mehanike čine otprilike tri četvrtine igranja, a poslednja četvrtina i nije tako dobra.
Finalna mehanika igranja se sastoji od sekcija šunjanja u kojima pokušavate da izbegnete da vas vide neprijatelji – ove sekvence variraju od dosadnih do loših. One počinju dobro, ali je AI neprijatelja veoma nepouzdan, pa izbegavanje da vas otkriju može biti dosadno kao jurnjava mačke i miša. Ponekada ćete se jednostavno kriti od čuvara, ponekada od čudovišta koja izluđuju Piercea kada ih pogleda. Ono što će vas više nervirati je način na koji ove sekvence imaju ciljeve koji su prilično loše objašnjeni i koji vas navode da ih ponavljate iznova i iznova dok nagađajući pokušavate da otkrijete koje su prave akcije. Videćete da se i Cyanide smorio od nevidljivosti, pošto su kasnije u igri neke od ovih akcija naknadno ugrađene, pa možete lako da se probijete pucajući umesto da se krijete i šunjate.
Tu su i problemi sa prezentacijom. „Call of Cthulhu“ je relativno linearna igra, koja vam povremeno daje veća okruženja koja treba istražiti, ali i dalje skače iz jedne u drugu scenu. Okruženja dovoljno dobro izgledaju, a neposrednost objektiva iz prvog lica dodaje dosta tenzije igri. Lutanje kroz tamne hodnike dok Pierce polako gubi razum je obeshrabrujuće iskustvo, a kada se krijete od čudovišta, igra koristi audio i vizuelne znake kako bi simulirala osećanje klautrofobičnog terora. Nažalost, animacije za NPC-e u prvom licu su žalosne. Oni pomalo liče na robote, sinhronizacija je loša, ali to nije ništa u poređenju sa insertima iz perspektive trećeg lica. Svi inserti su užasni, sam umetnički stil je dobar, ali ježićete se od samog pogleda na njih. Odjednom se neverovatna dolina čini veća nego ikada – ili čudnija. Ono što je zbunjujuće je to koliko često se ovi inserti koriste. Ima puno ovih grubih momenata kroz koje treba proći, a oni vam otežavaju dublju povezanost, naročito pri kraju igre.
Postoje tu i tehnički problemi. Dugo vreme učitavanja između poglavlja je iritantno, ali u prilog Cyanide, kada vas ubiju – igra se vrlo bro ponovo pokrene. Povremeno, ono što vezuje osnovne elemente engine-a će se ukočiti i blesnuti belom svetlošću. Ovo ometa, zbog toga što markeri na predmetima sa kojima možete da interagujete na sebi imaju male bele tačke, pa ćete povremeno misliti da ste otkrili neki trag a zapravo se radi o vizuelnom problemu. To nije veliki problem, ali u igri koja se oslanja na uključenost kako bi vas uplašila, to se primećuje. Takođe smo primetili i zvučne efekte koji se ne resetuju nakon ponovnog učitavanja iz stanja neuspeha, sa muzikom za potragu koja je puštena da svira davno pre nego što sama akcija započne.
„Call of Cthulhu“ je igra koju ovi pogrešni koraci sputavaju. Mi bismo se uneli u misteriju, nakon što smo upravo završili zagonetku i bili pošteno isprepadani, ali bi se pokrenuo insert i morali bismo da se borimo da se ne nasmejemo koliko sve to deluje nepouzdano. Na neki način, ovo zapravo može da pomogne tempu igre, kao i smanjenju napetosti, ali definitivno nije namerno. U kombinaciji sa segmentima šunjanja koji su loše dizajnirani, zbog čega ćete morati da ponavljate par segmenata iznova i iznova, iskustvo je dosta unazađeno. Međutim, ukoliko ste strpljivi i možete da istrpite i to, naćićete ovde dobru igru – onu u kojoj će ljubitelji horora sigurno uživati.
Zahvaljujemo se firmi ComputerLand na ustupljenom promo kodu za igru.