„Blue Wednesday“, najnovija igra kompanije Buff Studio, vodi vas kroz avanturu inspirisanu muzikom, ispunjenu džezom, potragom za ljubavlju i suočavanjem sa strahom od budućnosti. Radnja igre se fokusira na pijanistu po imenu Morris koji se nada da će jednog dana postati velika zvezda u Evans Cityju. Nakon što je dobio otkaz sa posla u supermarketu, Morris dobija priliku da ostvari svoje snove kao pijanista, što ga vodi da se pridruži bendu u noćnom klubu Birds Club. On postaje bliži ostalim članovima grupe, po imenu Angela, dok se trudi da njegovi strahovi i anksioznost ne pokvare svaku izvedbu; igrači doživljavaju jednu godinu Morrisovog života i probleme koji se javljaju.
Iako se osnovni sistem igre „Blue Wednesday“ vrti oko sviranja klavira, tu je i narativna komponenta. Pratimo Morrisa kroz Evan City, gde može da interaguje sa likovima, svaki od njih suočava se sa svojim ličnim problemima. Na primer, Fernando je perspektivan reper koji se često zadržava blizu Morrisove zgrade. Njegova želja za prijateljstvom povezana je sa komplikovanim odnosom sa svojim ocem. Takođe, tu je i pekar po imenu Ben koji započinje vlog o pečenju i mora da shvati kako da unapredi svoju veštinu. Igrači donose odluke koje utiču na njihova osećanja prema Morrisu.
Svaki lik izgleda pažljivo izrađen sa ličnostima koje se odnose na njihove poslove i interese, mnogi od kojih su vezani za muziku ili slične oblasti gde rade na ostvarivanju svojih snova. Najviše me je zanimala priča o Fernandu i njegovom ocu, kao i dodatna priča o devojci čiji dečko odlazi na dug put i kako se tokom meseci brine kad on prestane da joj odgovara, dok njihova veza postaje na daljinu.
Međutim, primetio sam tokom određenih razgovora da postoje neki pravopisni greške ili gramatičke greške. Takođe, ponekad dijalog likova ne bi prikazan tokom celog razgovora, što znači da bi igrači samo gledali kako se likovi gledaju dok razgovor ne završi.
Povratak na narativ, Morris je takođe prilično zanimljiv lik. Tokom igre pratimo njegovu svakodnevnicu i vidimo njegov cinizam prema tome gde ide njegov život, čak i nakon što dobije posao u Birds Clubu. Iako postaje malo optimističniji, i dalje postoje delovi njegovog pesimizma koji pružaju neke od humorističkih trenutaka u igri. Ima mnogo zabavnih situacija koje se dešavaju između emotivnih tačaka zapleta.
Igra „Blue Wednesday“ ima glavni mehanizam interakcije između Morrisa i različitih sporednih likova u njegovoj četvrti, ali takođe sadrži mnogo mini-igara koje čine svakodnevne zadatke izazovima, posebno njegove nastupe na klaviru. Slično kao u ritam igri, igrači moraju koristiti tastere D, F, J i K kako bi pomogli Morrisu da ostanu u ritmu pesme, bilo da je kod kuće ili sa bendom u klubu Birds. Svaka pesma je teška na svoj način, bilo da je u pitanju održavanje ritma na vreme, brzina pesme ili strah kako od strane Morrisa, tako i od strane igrača, da će napraviti grešku pred Angelom i ostalim članovima benda sa svakim pogrešnim tonom u njihovim nastupima.
Iskreno, mislio sam da će klavirske izvedbe biti lake za izvođenje, ali sam bio iznenađen koliko ponekad može biti teško. Nikada nisam postigao savršenu izvedbu tokom ovih segmenata, i napravio sam nekoliko grešaka u svakoj pesmi koju sam svirao. Potrebna je praksa, kao učenje pravog instrumenta, da bi se izvela savršena izvedba, i „Blue Wednesday“ ne krije koliko može biti teško ponekad kad su u pitanju muzički nastupi, uz stvarnu šansu da igrač i Morris naprave grešku.
Za igrače koji se brinu zbog grešaka prilikom izvođenja muzike u klubu Birds, imaju priliku da vežbaju dva puta na početku svakog novog in-game dana kako bi poboljšali svoje veštine. Takođe mogu da slušaju opuštajuću muziku ako žele da se opuste pre nego što pređu na sledeći deo igre. Dok Morris pomaže svojim komšijama u različitim zadacima, dobija nove vinilne ploče koje igrači mogu slušati sledeći put kada je kod kuće.
Što se tiče ostalih mini-igara, bilo da je u pitanju skeniranje čudnih predmeta na supermarket skenerima, pokušaj da se ima kupka na pravoj temperaturi ili priprema pravog tipa kafe za piće, smatram da su ove mini-igre šarmantne i pomalo izazovne. Možda ćete želeti da izdvojite minut ili dva kako biste smislili strategiju kako da nešto popravite, kao što je slučaj sa Fernandovim radiom ili sređivanjem polica u supermarketu.
Jedan aspekt iskustva koji sam obožavao bio je njen umetnički stil. U skladu sa opuštenim džez estetikom igre, i sam Evans City ima istu atmosferu. Uživao sam u neon džez bojama tokom Morrisovih nastupa ili kada razmišlja o tome koliko je strastven prema džez muzici uopšte. Takođe se pojavljuju i kada Morris doživi napad panike kako bi prikazali koliko postaje uplašen zbog trenutne situacije i anksioznosti koja dolazi s njom.
Iako izgleda opuštajuće, „Blue Wednesday“ može biti iznenađujuće izazovna ponekad. Ovaj izazov se ne nalazi samo u segmentima igre, već i u osnovnom narativu. Priča dotiče motivaciju, kreativnost i samopouzdanje na način koji zaista natera da razmislite o događajima u stvarnom svetu. Postoji lep spoj humora i ozbiljnih tonova koji se nalaze kroz iskustvo, a povezuju se kroz zarazne ritam-based mini-igre. Nažalost, neki kontekst može biti izgubljen zbog gramatičkih grešaka ili bagova, ali radujem se da vidim kako Morrisova karijera cveta.